Return of ALTEREGO

utorak, 03.07.2012.

In(f*)music festival Jarun, Zagreb 28-30/6/2012

Ako vam je naslov pomalo čudnovat i nepriličan, vjerujte nije. Iz razloga koje ovdje neću nabrajati dajem na vlastitom blogu oduška i činjenici da sam spletom nesretnih okolnosti ostala prvo doma prije nultog dana festivala umjesto da sam bila na Snow Patrolu u Beču, a onda da stvar bude gora izvisio mi je (iz posve drugog spleta nesretnih okolnosti) imenima daleko najjači festival u regiji ove godine Belgrade Calling koji se dešavao istovremeno s ovim na Jarunu.
Budući da su se stvari oko spomenutog festivala na Jarunu jako izvrtoperile od prve-dvije godine postojanja, te da je rezultat toga otkazivanje svih velikih sponzora (znam osobno dva s parama koji bi sutra sponzorirali festival da ga vodi netko drugi), a samim time i naravno dobismo tanušni lineup, smiješni za festival koji se hvali s naj ovo, naj ono, u Europi, u svijetu, u svemiru. Bla, truć, buć. Već kada čujete da su Franza Ferdinanda dovukli po treći put sve ti je jasno. Mogli su i Severinu. Da se razumijemo, nemam ništa protiv Franza Ferdinanda, oni su izvrstan live bend ali outdated!

Uglavnom da skratim, jedino što sam si mislila pogledati (ako budem u Zagrebu) bio je Plan B, koji je dan prije festivala otkazao radi bolesti (hm.), no ako tog supertalentiranog soul-hiphopera netko drugi dovuče u HR, trčite na koncert jer uživo je G-E-N-I-J-A-L-A-N.
Kako su prije njega otkazali The Cranberries (i to je dobar band ali i on outdated!) uskočili su meni jedan od najdražih bendova iz prva dva srednje New Order. Da se razumijemo i oni su outdated! no ako ništa drugo čekala sam jedno četvrt stoljeća da ih konačno doživim i uživo iako ne bi umrla da nisam.

Nulti dan je prošao pored mene kao da ga nije ni bilo, jer iako je bilo zanimljivih bendova (čujem) - iskreno, nijedan nije bio dostojan gnjavaže na preko 35 stupnjeva ili koliko već, domaće vidim ionako po nekoliko puta godišnje, uz smiješnog headlinera Gorillaz Sound System ili kako se već to zove. Prijatelj glazbeni kritičar ih je jako nahvalio da su bili odlični... neka mu gušta, ja te cover bendove ostavljam da u njima drugi uživaju. Let 3 je naravno izvukao stvar kao pozvani u zadnji čas, ali dođavola Let3 možete vidjeti na godinu barem 3 puta ako želite - to jednostavno nije to.

Prvi dan. Vjerojatno bih došla direktno tek na francuski "world music" kolektiv Fangu prije glavnih headlinera, no spletom opet okolnosti došla sam prije 19 sati- dovoljno rano da snimim "pravo stanje" stvari na festivalu a dovoljno kasno da se u to vrijeme već očekuje zavidna brojka posjetilaca.
Ono što me je dočekalo je bilo par reorganizranih stejdževa i "popratnih" sadržaja (ne računam ugostiteljske objekte) pred kojima, uključujući i main stage, nije bilo "niti pasa". OK, bilo je par sto ljudi i to je bilo to.
Do iza nastupa New Order stvar se naravno popunila, ali sveskupa je te večeri došlo maksimalno 6000 ljudi, možda 7000, cca.. Svi koji vam pričaju o cifri oko 10.000 i preko ti lažu debelo, ili su ćoravi ili plaćeni. Doduše ljudi i nemaju iskustva s procjenama publike, što za sebe ne mogu reći nakon odrađenih stotine koncerata što malih, što stadionskih.
Prvo sam naletjela na dubrovački Valetudo koji su simpa, trknuti bend kad ih slušaš pola sata ali kako su dobili prostor od valjda sat i pol jer se par dana prije raspao Ruiz, kasnije su već svima išli na uši. Istovremeno je nastupao Archie Bronson Outfit, britanski rockersko-malo-blueserski trio koji je već bio kod nas, no ja sam ga čula prvi put. Iako su bili statični i posve nekomunikativni i perfomerski neinteresantni, glazba je bila je bila sasvim dobra za uvod.
Već spomenuta francuska skupina Fanga me je poprilično oduševila svojim coolerskim zvukom afrobeata, jazza i funka s izraženim utjecajima hip-hopa i elektronske glazbe. Plus 5.

I onda krene Gogol Bordello kojeg sam isto gledala prvi put, jer to nije za višekratno gledanje, ukoliko niste fan ciganskog punka, što ja nisam. Uspješno sam ih propustila svih prethodnih godina, a oni su u međuvremenu svojim zaraznim skakanjem i divljanjem po pozornici, s, moram to dodati, vrlo angažiranim i sadržajnim temama, polučili neviđeni uspjeh u svijetu. Nama (starijima) je taj ciganski štogod dugo dugo vremena bila svakodnevna muzika ovih prostora pa, nemojte zamjerit, nisam baš specijalno otkačila na Gogol Bordello kao svijet koji je takvošto otkrio kao Kolumbo Ameriku, a niti kao naše domaće mlade snage koje se ne sjećaju tih jugo vremena.




Tamo negdje iza pola nastupa sam malo otišla pogledati Dry the River da ohladim uši, no nisam našla ništa zanimljivo u tom bendu tih 15 minuta pa sam se vratila na ciganski dernek da barem mogu odgovorno nešto konkrento napisati. Navodno su Dry the River super. Možda jesu ali ako te nimalo ne privuku u 15 minuta onda ili im ne štima live izvedba ili nisu tako super. Meni se činilo da im štošta zapinje, ali da je to bend s potencijalom.

Gogol Bordello je bez sumnje napravio najbolji štimung večeri i sviđali se meni ili ne, izvedbom, energijom itd. su ipak bili bolji od New Ordera. Za drugo ih se nikako i ne može uspoređivati. To je isto kao kad su Massive Attack upoređivali s ne znam kime, a New Order i Massive Attack to su toliko drugačiji bendovi od mainstreama koji nastupa na festivalima. Electronica, dubstep itd. to i nije za live nastupe, dakle koncerte a kada je to sigurno nisu festivali.



U svakom slučaju ja bila presretna da čujem New Order, bez obzira da su nesavršeno sve to izveli nakon 30 godina čekanja. Pretumbacije u bendu su se malo osjetile, no to je bilo i sve. Ako ne uzmete u obzir da New Order nije bend za koncerte, festivale - onda je njihov dio bio odličan možda više radi onog iščekivanja ovog iznimno utjecajnog benda.




Dan drugi ili zadnji. Iskreno bila sam u napasti da uopće ne odem, jer niti Mando Diao niti Franz Ferdinand nisu neke marke ni po čemu, ako uzmete u obzir pasje vrućine. Franzi su ionako bili i u svoje zlatno doba isforsirani bend u medijima s obzirom na kvalitetu, no definitivno je da su Franzi iznimno jak bend uživo. Imaju novi album (kao da i nemaju toliko je prošao nezapaženo generalno govoreći, što ne znači da je loš) ali što možete vidjeti od Franza osim da se recikliraju po treći put? A reciklirali su se u cijelosti. Što znači i da su opet bili odlični i da su napravili ludi štimung. No kada su "Take me out" dvaputa ponovili u regularnom dijelu onda znači da im nešto zapinje (inače, na setlistama ne pišu da je "Take me out" bila i negdje 4. pjesma, možda ne cijela doduše, znam jer sam na njoj otišla u pozadinske redove, osim što je bila i neka 12.). Sve u svemu super deja vu. Toliki da sam otišla 5 stvari prije kraja njihovog seta.





Prije njih su bili favoriti tinejdžerske publike Mando Diao. Nemam blage veze otkud su ovi Šveđani izronili na površinu, ali da imaju par jako dopadljivih hitića - imaju. Gloria recimo. Da sveskupa glazbeno nisu nešto markantni - isto tako. Čisti pop kao uostalom i Franzi, što uostalom može biti sjajna glazba, ali za MD nisam baš sigurna zašto su izazvali takvu histeriju, čak mi se ne čine niti pretjerano zgodni dečki. S druge strane, izvrsni su uživo, mnogo komuniciraju s publikom (i jednako tako mnogo podilaze da je već ljigavo, tipa: "čekali smo 10 godina da zasviramo u Hrvatskoj" - moš mislit), trude se biti uvjerljivi i gotovo uspijevaju. Opet, svirački i pjevački nema greške, izvrsno su odradili svoj set, a znaju itekako i dignuti publiku. Da su jači glazbeno, Franzi ne bi bili tako uvjerljivo pridobili publiku za sebe.








Kad smo već kod publike, zadnji dan se još malo napunilo i možda je brojka dosegla nategnutih 10.000 iako sumnjam, jer se nisu kao prethodnih godina "gubili" po okolnim stejdževima u velikom broju, a lufta je između redova bilo poprilično. Što se toga tiče poprilična festivalska pušiona, e sad da li bi bilo više ljudi da nije kriza, vjerojatno da, ali nisam sigurna. Mnogo je ljudi reklo da i imaju para ne bi išli jer je lineup bio slabašan. Složila bih se.

Za kraju ću spomenuti bend koji je nastupao među prvima oko 19 sati a koji me je oduševio jednako svojim početničko-pacerskim i lukavim pokušajima animiranja publike - Retro Stefson.
Ovaj šaroliki tinejdžerski 8-ero člani sastav s Islanda bio je pravo osvježenje za vrlo teško podvečerje. U situaciji kada se nikome nije micalo niti cm lijevo i desno, ovaj je bend preko sat vremena skakao, svirao, pjevao, učio publiku plesati, natjerao ih je trčati i svašta nešto. Lani su napravi dar-mar na Hidden stageu, no ove godine su bili unaprijeđeni na Main stage. Adekvatno tome je bilo daleko manje ljudi i nastupili su prerano. Bend ima "službenog ceremonial meštra", dečka koji frapantno liči na Jona Bon Jovija, pa smo ga od milja prozvali Jovi Junior. Dakle Jovi Jr. je učinio apsolutno sve da okupljenu publiku natjera na sve što mu je palo na pamet, pa smo tako gledali kako Jovi Jr. skače u publiku i trči ukrug po livadi a publika za njim. Na posljednjoj pjesmi je opet sišao, podijelio publiku lijevo i desno i napravio natjecanje u nečemu, plesanju možda, uopće nisam pratila što je trebalo raditi, pratila sam urnebes oko toga. Što će tek biti kada Jovi Jr. poraste? Veseli Retro Stefson imaju dva albuma i vrlo, vrlo dopadljivu glazbu miksa latino-surf-soul-popa i još ponečeg.








I tako nam hvala Bogu prođe i TAJ festival.
Jedva čekamo Terraneo.