nedjelja, 07.02.2010.
Australian Pink Floyd Show
K.D. Lisinski, 4.2.
Za neke je koncerte jednostavno bitno gdje će se održati. Jest da je Lisinski onako za većinu "posh" mjesto i da većina ljubitelja koncerata voli prisniju atmosferu, no kada idete slušati bezvremensku mjuzu Pink Floyda onda ću odmah dignuti dva prsta u zrak za Lisinski. Fućka mi se za prisniju atmosferu, Floydi se ne slušaju uz pivo i ćevape, ja ih uglavnom slušam zatvorenih očiju pa je dobro da sjedim i čmrljim inače bi se negdje popiknula...
Inače, prije nego nešto kažem o ovim fantastičnim Australcima, moram reći i ovo: postoji još jedan fenomenalan bend koji skida jednako dobro Floyde, a nisu baš tak niti popularni niti razvikani (jer nisu od Tribute postojanja napravili pravi biznis) a to je slovenski bend Eclipse, koji svaku godinu nastupaju kod nas u KSET-u u Zagrebu, a ove će biti skoro 6.3. pa oni koju su išli gledati Australian Pink Floyd Show svakako za usporedbu odite pogledati i Eclipse u totalno drugačijoj (pivo, bez ćevapa, ali s prisnom atmosferom jer je gužva takva da si naglo da svima preprisan) - i da pripremite se na cca. 3-4 sata svirke bez pauze....
Dakle nakon nekoliko putne doze Eclipsa, odoh ja pogledati i klokane. Klokan je inače ovom bendu i zaštitni znak i predobro je korišten animirani film s tih klokijem koji nam je pred svaki dio koncerta izvlačio jedan od albuma Floyda a mi smo se igrali pogađanja koja će pjesma s tog dotičnog albuma biti izvedena. To je bilo skroz fora.
Light je bio presuper, laseri malo naporni nekima (žmirkali su okicama), zvuk savršenstvo, publika prvo malo zaštekana (valjda su žmurili i uživali isto kao i ja), no da su bili lijeni pljeskati to nije oprostivo. Publika se razularila tek na drugom dijelu koncerta, koji me je na kraju sve više podsjećao na onaj Blackmore's Night kada je mrgudni Ritchie Blackmore lani nastupao sa svojom lijepom ženicom i kada smo to najmanje očekivali opalio ekstra sat koncerta i to u Purple stilu.
Floydovci originalni se ipak nisu pojavili da bi koncert imao sličan kraj, ali mislim da je totalno pošteno reći da je ovo bilo maltene isto tako dobro kao da su svirali sami Floydi.
The Australian Pink Floyd Show je inače jedini tribute band na svijetu koji ima i službenu dozvolu oliti approval za izvođenje od samih Floydovaca. I da su ih oni i sami gledali/slušali. Ukratko, ovo je legitimna Floyd kopija.
Tako je to i uživo i pravo ne znam što bih više rekla o koncertu. Savršenstvo.
Koncert su odijelili (po meni nepotrebno) na dva dijela s pauzom od 20 min, vjerojatno tematski odvojeno makar ja nisam prepoznala o kojoj je tematici bilo riječi. Komad s kojim sam se našla na koncertu me u jednom trenutku pitao da li poznajem Floyde (pričali smo koja se stvar izvodi u tom trenu) na što sam ja rekla: "Ako je do nabrajanja stvari i rifova, onda manje-više nemam pojma o muzici Floyda, ako je do stavljanja ploče/CD-ja na/u player i uživanja u Floydovcima, onda imam itekako."
Stoga ću nabrojati samo da je koncert otvoren s "Breathe" (s mog favorita "The Dark Side of The Moon"), a na "Great Gig in the Sky" je totalno briljirala jedna od vokalistica, da se smrzneš.... zatim je bio set s "Wish you were here" i "Shine on Your Crazy Diamond", a "Animals" set (s "Pigs" i ¸"Sheep") je pobrao najviše oduševljenja publike radi spomenutog razigravanja light showa. Nakon pauze, krenulo se s posvetom Sydu Barretu, prikazom Australije i aboriginske kulture i na neki način su pokazali da još radi jednog razloga polažu pravo na Floyd naslijeđe. Mene se najviše dojmila "Set The Controls For The Heart Of The Sun" koju sam prvi put doživjela u pravom svjetlu...
a kraj koncerta je bio ubitačan naravno s "Another Brick in the Wall", "Comfortably Numb", a s "Run like Hell" je započeo bis...
Ono što se mene najviše dojmilo jest da su svi odreda vrhunski instrumentalisti, ali jednako fenomenalni i vokalisti, skidaju Gilmora i Watersa kao od šale. Nevjerojatno iskustvo.
Jedva čekam novu dozu Floyda 6.3. u KSET-u u potpuno drugačijem izdanju...
