utorak, 10.03.2009.
Zdravko Čolić u Areni
Znam da čudno zvuči da nakon mog delirija oko U2 koncerta, dan kasnije pišem o Zdravku Čoliću u zagebačkoj Areni - ne zvuči baš muzički usklađeno zar ne?
No, eto 20 hiljadarki je sinoć bilo u Areni, ali uglavnom publike koja ne čita blog.hr, dakle čitaj: srednjovječne žene. Pa lako moguće da nikada nećete pročitati pravu recenziju, ne one gluparije koje smo danas čitali i slušali u medijima.
Mislim, karte su se razgrabile - pa pogledajte sliku, ona sve govori. To bi značilo da je ovaj dio Balkana jedva i cijelu vječnost čekalo nekoga iz bivše Juge da nas rasturi.
Mene su prije koncerta pitali (nakon što su s nevjericom dobili informaciju da ja idem na koncert) jel to onaj što pjeva "Druže Tito, mi ti se kunemo?". Zanimljivo ja Čolića ne pamtim po toj guzouvlakaškoj pjesmi, nego najviše po baladama i "Gori vatra" s kojom je išao na Euroviziju, jer smo tada s festivalima imali jedini živi i istovremenski dodir s muzikom, a Eurovizija je bila alfa i omega svih festivala.
Za vas koji ste rođeni nakon '85 i nemate blage veze i pamćenja što je bilo prije Republike Hrvatske u Jugi, molim da se notira da su se svjetski hitovi slušali sa zakašnjenjem od minimum godine dana, ukoliko niste čučali uz Radio Luxemburg i kasnije, ja barem, uz O3 (austrijski hit radio) i trčali preko grane i kupovali (skupe) ploče.
Probajte si zamisliti ovu situaciju: U2 upravo objavi novi CD i novi singl, a vi za njega saznate recimo početkom 2010. Odnosno saznate prije, ali nema šanse da ga i čujete, ukoliko ne slušate spomenute radio stanice i trčite preko grane.
I u takvoj situaciji svaka legalna zvijezda domaće estrade bila je bog i batina. Dugmići, Riblja Čorba, Azra, Tereza, Mišo Kovač itd. - novi val je čini mi se bio već u vremena kada smo si smanjili uvoz inozemnih hitova na par mjeseci. Mašala!
Da se vratim na Čolića, na nevjerojatno zgodnog tipa (sada ima oko 55 godina) koji je rasturao s glasom kao što je to ne tako davno radio Toše. I s tom razlikom da su se prije prodavale ploče u stotinama tisuća do milijunskoj nakladi, što na ovim prostorima svi zajedno mogu samo sanjati.
I tako je Zdravko Čolić neko duže vrijeme bio totalni br. 1. I pjevao je ijekavicom što nije naodmet za spomenuti. Kako je na kraju završio u Beogradu nikada mi nije bilo sasvim jasno, no to objašnjava ono što on sada radi.
Pjesme koje je pjevao su uglavnom bile na ipak pristojnoj udaljenosti od nekog narodnjačkog štiha, prije bi se mogle reći "narodske" ili "himnične", i uglavno koliko toliko smislenih riječi. Bilo je i besmislenih ali ne previše.
I tako odem ja na koncert malo radi nostalgije starih vremena (ne i jugo-nostalgije), malo da vidim da li će i dalje sjajno pjevati, malo da čujem drage pjesme, malo da vidim gdje je Čolić nakon 20 tak godina.....
Nekako sam očekivala da je sve ovo vrijeme ipak putovao po svijetu (jer je ploče i CDje stalno snimao u Londonu) i da je nekog vraga i vidio vam granica Srbije.
I krene Čola s koncertom i na prve četiri stvari već vidim što će bit, masa se digla na noge i udri, lom u Areni. Odmah krene i moja "Gori vatra" i Čola ne uspije dignuti glas na najtežoj dionici, a ja razočarana. Valjda se samo zagrijavao jer je poslije glasom bio besprijekoran.
Neću vam detaljno opisivati koncert koji je trajao tri i kusur sata, reći ću samo da se te večer na istom stageu našli stilovi i kvalitete pjesama Severine (oni najgluplji od Štikle nadalje), Kočanog orkestra u lošoj verziji, latino ritma iz jeftinih diskača, koketiranje sa urbanom verzijom Cece Ražnatović, pastirskog rocka Bregovića, i tamo negdje je bio i Zdravko Čolić. Tek sam sinoć shvatila da je Zdravko Čolić u biti i nekad bio za oličenje pjevača koji nema nekakvog glazbenog stila.
Sve je mogao smiješati, ovisi tko mu je pisao pjesme (a pisali su svi).
A u godinama od raspada Jugoslavije je žešće krenuo na istok i ono što sada radi je neki kvazi urbaniji oblik "etno" (tako to on zove) narodnjaka.
I kada to sve smućkate dobijete koncert za koji vam sada svi kažu da je bio veleban, a prava istina je da čudnijem koncertu u životu nisam prisustvovala (a moj je prosjek oko 5-6 koncerata na mjesec samo zadnje 3 godine) odnosno da je bio na ivici lošega.
Od prekrasnih, kvalitetnih pjesama do totalnog smeća, trasha u svim oblicima i na svim nivoima. Neujednačeniji koncert u životu nisam čula. Malo si se dizao na noge i derao (pjevao) se iz petnih žila, malo sjedio i zijevao od dosade ili se zgražao i tako naizmjence.
Naravno, ja se ne ubrajam u normalnu publiku, moji su kriteriji daleko viši, ali ja sam nisam na taj koncert otišla da ga popljujem, baš obrnuto.
Na kraju moja ekipa i ja više nismo mogli dočekat kraj pa smo otišli za vrijeme drugog bisa, koji su isto bili najčudniji bisevi u mojoj karijeri. On je bestragom nestao, ni bu niti mu da bi rekao nešto kao "doviđenja, ovo je kraj" a ljudi su zbunjeno stajali i slabašno dovikivali i pljeskali, uglavom da je mene netko tako zvao na bis nema šanse da bi se vratila.
I šećer na kraju, plesačice koje je imao, činile su se poput srednjoškolki koje su se nekoliko dana prije uvježbavale, kostimi im nisu došli na vrijeme pa je svaka pretraživala vreće odjeće koja je namijenjena Caritasu i to su navukle na sebe. Ako mi ne vjerujete pogledajte slike.
Čolić je s Lokicama, jako seksi plesačicama u 80-tima postavio sve standarde koreografije i oblačenja, a ove su bile gore od Lokica s 20 godina zakašnjenja. I zakopčane do grla.
I tako bude srušen jedan mit. Možda vašoj susjedi ili vašoj baki ne, ali vašoj mami već vjerojatno da. Da o sebi ne govorim.
A sve što je Čolić trebao napraviti je skupiti svojih 20 najjačih stvari i otišao bi u legendu.
