srijeda, 28.02.2007.
PRIČA: Pod mostom
Objavljena kao 4. priča u 43. Večernjakovom natječaju "Ranko Marinković"
Pod mostom
Tiho je škripao bljuzgavi snijeg, jedva skrivajući blato. Možda je sve to primjetila, a možda i nije. Sve što je znala jest da mora do nasipa pa makar i po crnoj noći.
Nitko ga nije vidio cijeli dan, jedino joj je ujutro njegov priljepak iz birtije rekao da je gadno sjeban i onda ju je ružno i optužujući pogledao: "Ti si za sve kriva".
Posklizavala je po mračnoj cesti do Savice ispod mosta preko kojeg je povremeno protutanjao rijedak promet.
U posljednje je vrijeme stalno visio oko tog igrališta „NK Savica“, proklet bio.
Pio i glupirao se, hvatao konobarice, glumio frajerčinu kolegi UNPROFORCU, ludom Škotu, kojeg ionako ništa nije razumio, i dovodio je do ludila. Spetljala se s njim slučajno, greškom.
Ali je više nije puštao na miru.
Sinoć mu je po miljunti put rekla da prekida jednom za svagda i da joj je dosta. Pokušala mu je vratiti zaručnički prsten, kojeg joj je ionako uvalio na jeftinu foru, ali ga nije htio uzeti. Preklinjao ju je, plakao da to ne čini.
"Ja sam u biti jako dobar čovjek, a ti si mi sve na svijetu".
"Nisam, imaš sina kojeg si ostavio dok je još bio u trbuhu. Ništa ti nisam. Ne želim biti s tobom. Ne volim te. Ti si niškoristi."
I zatim je po miljunti put iskoristila trenutak, zbrisala u auto i odjurila usred natezanja, ali znajući da će opet po miljunti put on pojuriti za njom.
Trubiti ispod zgrade usred noći, zvoniti na portafon, dignuti na noge sve susjede. Derati se. Izbezumiti njene starce. Raditi pizdarije.
Noćas nije došao.
Potegla je iz flaše Jim Beama. Kad pije, pije bourbon.
Flašu je našla na podu svog auta, onu drugu, čitavu. Onu koju nisu razbili mlatarajući uslijed sulude svađe u prepunoj diskoteci na novogodišnjoj proslavi.
Još je jednom potegla.
Zaključila je da je bolje da ne bude sasvim prisebna, inače ovo ne bi radila.
Nastavila je klizavim koracima cestom uz ogradu igrališta, ali čak niti u jedan ujutro tamo više nije bilo nikoga. To je bilo neobično, jer se tamo do kasno pijančevalo.
Hrpa jebenih niškoristi.
Ali bio je mrkli mrak. Valjda je čak i pijancima i propalicama bilo prehladno te noći. A kurve se tuda muvaju ionako samo ako ima mušterija.
Sava je hučala, prijetila da poplavi. Svjetla s mosta jedva su dopirala do podnožja mosta.
Gdje je, prokletnik?
Nije ga više ikad željela vidjeti, ali nije željela ni njegov život na svojoj duši.
U prsima joj je ključalo. Gonjena slutnjom, zatrčala se po mraku uz nasip.
Spoticala i padala sve dok se nije uspela na vrh.
Svjetlo je u pramenovima slabo obasjavalo rijeku.
Zastala je nepomično, pokušavajući priviknuti oči na tamu pod mostom kamo svjetlo nije dopiralo.
Na čas je mislila odustati, okrenuti se, otići.
Po čemu bi ona trebala biti nečiji Spasitelj? Pa nije ona Bog. Bi li joj On zamjerio da ode? Bi li joj Alah zamjerio? Jahve? Itko?
Shvatila je da je baš briga što bi Oni mislili.
Zastala je, primirila se, vučjim očima fiksirala mrak. I onda je ugledala nejasnu spodobu na samom rubu obale kako se jezivo naginje nad rijeku.
Pomalo kolebajući, ali ipak konačno.
Potrčala je.
Ispružila ruku i otvorila šaku. Vlagom prekrivena kožna jakna kliznula joj je iz ruke, ne mogavši zadržati ljudski teret na klizavom tlu.
Spodoba se zaljuljala jače prema rijeci.
"Nećeš, pizda ti materina! Nećeš mi to učiniti!"
Snažno je ponovo zgrabila jaknu, kao da ne želi dotaknuti tijelo, i povukla ga objema rukama.
Izgubio je ravnotežu i pao na blatnjavi snijeg.
Čučao je na tlu i cmizdrio. Nije mu vidjela lice, ali gadio joj se.
Vrijeme je prolazilo, a ona je samo nepomično smirivala vlastiti bijes.
Kao da je režiser pritisnuo tipku PAUSE, zamrznuo kadar, otišao suknuti čašu kuhanog vina ili štamprlek žestice i ugrijavši se vratio na set. I pritisnuo PLAY nakon pola sata.
Smrznuta do kosti, napokon je izustila mračnim, neprirodnim glasom:
"To si napravio sad i nikad više. Živi taj novi život kojeg nisi zaslužio."
Otklizala je niz nasip do auta poput robota: „...neka sam Poncij Pilat, boli me dupe...“ - bilo je sve što je njen mozak generirao i vrtio kao ringišpil.
Dok je noćna šihta tramvaja tutnjala mostom prema Zapruđu.
Tiho je škripao bljuzgavi snijeg, jedva skrivajući blato. Možda je sve to primjetila, a možda i nije. Sve što je znala jest da mora do nasipa pa makar i po crnoj noći.
Nitko ga nije vidio cijeli dan, jedino joj je ujutro njegov priljepak iz birtije rekao da je gadno sjeban i onda ju je ružno i optužujući pogledao: "Ti si za sve kriva".
Posklizavala je po mračnoj cesti do Savice ispod mosta preko kojeg je povremeno protutanjao rijedak promet.
U posljednje je vrijeme stalno visio oko tog igrališta „NK Savica“, proklet bio.
Pio i glupirao se, hvatao konobarice, glumio frajerčinu kolegi UNPROFORCU, ludom Škotu, kojeg ionako ništa nije razumio, i dovodio je do ludila. Spetljala se s njim slučajno, greškom.
Ali je više nije puštao na miru.
Sinoć mu je po miljunti put rekla da prekida jednom za svagda i da joj je dosta. Pokušala mu je vratiti zaručnički prsten, kojeg joj je ionako uvalio na jeftinu foru, ali ga nije htio uzeti. Preklinjao ju je, plakao da to ne čini.
"Ja sam u biti jako dobar čovjek, a ti si mi sve na svijetu".
"Nisam, imaš sina kojeg si ostavio dok je još bio u trbuhu. Ništa ti nisam. Ne želim biti s tobom. Ne volim te. Ti si niškoristi."
I zatim je po miljunti put iskoristila trenutak, zbrisala u auto i odjurila usred natezanja, ali znajući da će opet po miljunti put on pojuriti za njom.
Trubiti ispod zgrade usred noći, zvoniti na portafon, dignuti na noge sve susjede. Derati se. Izbezumiti njene starce. Raditi pizdarije.
Noćas nije došao.
Potegla je iz flaše Jim Beama. Kad pije, pije bourbon.
Flašu je našla na podu svog auta, onu drugu, čitavu. Onu koju nisu razbili mlatarajući uslijed sulude svađe u prepunoj diskoteci na novogodišnjoj proslavi.
Još je jednom potegla.
Zaključila je da je bolje da ne bude sasvim prisebna, inače ovo ne bi radila.
Nastavila je klizavim koracima cestom uz ogradu igrališta, ali čak niti u jedan ujutro tamo više nije bilo nikoga. To je bilo neobično, jer se tamo do kasno pijančevalo.
Hrpa jebenih niškoristi.
Ali bio je mrkli mrak. Valjda je čak i pijancima i propalicama bilo prehladno te noći. A kurve se tuda muvaju ionako samo ako ima mušterija.
Sava je hučala, prijetila da poplavi. Svjetla s mosta jedva su dopirala do podnožja mosta.
Gdje je, prokletnik?
Nije ga više ikad željela vidjeti, ali nije željela ni njegov život na svojoj duši.
U prsima joj je ključalo. Gonjena slutnjom, zatrčala se po mraku uz nasip.
Spoticala i padala sve dok se nije uspela na vrh.
Svjetlo je u pramenovima slabo obasjavalo rijeku.
Zastala je nepomično, pokušavajući priviknuti oči na tamu pod mostom kamo svjetlo nije dopiralo.
Na čas je mislila odustati, okrenuti se, otići.
Po čemu bi ona trebala biti nečiji Spasitelj? Pa nije ona Bog. Bi li joj On zamjerio da ode? Bi li joj Alah zamjerio? Jahve? Itko?
Shvatila je da je baš briga što bi Oni mislili.
Zastala je, primirila se, vučjim očima fiksirala mrak. I onda je ugledala nejasnu spodobu na samom rubu obale kako se jezivo naginje nad rijeku.
Pomalo kolebajući, ali ipak konačno.
Potrčala je.
Ispružila ruku i otvorila šaku. Vlagom prekrivena kožna jakna kliznula joj je iz ruke, ne mogavši zadržati ljudski teret na klizavom tlu.
Spodoba se zaljuljala jače prema rijeci.
"Nećeš, pizda ti materina! Nećeš mi to učiniti!"
Snažno je ponovo zgrabila jaknu, kao da ne želi dotaknuti tijelo, i povukla ga objema rukama.
Izgubio je ravnotežu i pao na blatnjavi snijeg.
Čučao je na tlu i cmizdrio. Nije mu vidjela lice, ali gadio joj se.
Vrijeme je prolazilo, a ona je samo nepomično smirivala vlastiti bijes.
Kao da je režiser pritisnuo tipku PAUSE, zamrznuo kadar, otišao suknuti čašu kuhanog vina ili štamprlek žestice i ugrijavši se vratio na set. I pritisnuo PLAY nakon pola sata.
Smrznuta do kosti, napokon je izustila mračnim, neprirodnim glasom:
"To si napravio sad i nikad više. Živi taj novi život kojeg nisi zaslužio."
Otklizala je niz nasip do auta poput robota: „...neka sam Poncij Pilat, boli me dupe...“ - bilo je sve što je njen mozak generirao i vrtio kao ringišpil.
Dok je noćna šihta tramvaja tutnjala mostom prema Zapruđu.
