Return of ALTEREGO

utorak, 22.11.2005.

Vaya Con Dios

Sunce je visoko zapeklo. Ionako teška omara podmuklo je nagovještala neprilike. Iz daljine se začulo nekoliko krikova i kratki pucanj. Nakon toga uslijedio je kratki muk.
Prašnjavim trgom uzgibali se ljudi. Nekoliko žena počelo je žurno sakupljati robu u košare. Jedna je počela moliti krunicu. Manolo, ribar lica izbrazdanog šibanjem vjetra, gurao je praznu dvokolicu tjeskobnim pokretima. Bijedna i mršava koza opirala se tamnoputoj suhonjavoj djevojčici uz najbližu stojnicu. Mjesni psi lajali su i skakali uz grupicu omanjih dječaka od kojih je jedan zaplakao. Uz kratki kameni zidić koji je opasivao par debala i rastlinje, ugledao je mladu ženu u običnoj kratkoj haljini, s košarom smokava u ruci, te potrčao prema njoj.

«Morena! Morena!»
Tamnokosa žena je dječaka blago pogladila po kosi, dala mu smokvu i viknula dječakovom starijem bratu:
«Odvedi ga kući majci. Preplašen je.»
Naslonila se na zidić i promatrala dječake kako odlaze.

Iz kamene uličice izašao je visok, čvrst muškarac noseći istrošeno vjedro.
«Manolo. Que pasa hombre?» Ribar je klimnuo glavom i promrmljao nervoznim osmijehom. «Muchas, muchas...»

Žene su osluškujući zabrinuto i brzo pospremale. Koza je i dalje meketala i opirala se djevojčici na rubu plača.
Muškarac šutke spusti vjedro na zidić kraj Morene i sjedne uz deblo stare smokve koja ih je gotovo sasvim zaklanjala.
Omara je pristiskala, ali se više ništa nije čulo iz daljine. Jedino se mogao omirisati uskomešali zrak i slutnju još jednog lošeg popodneva.

Morena turobno pogleda Ruija i njegovo kratko ošišanu glavu. Nikad nisu mnogo govorili. Ponudila mu je voće. Oboje su gledali na drugu stranu trga iščekujući. Pucanj je došao iz te gomile krovova niskih kameno-drvenih kuća koje su odavale skroman život svojih stanovnika. A u daljini se nadzirao ocean.

Težina poput olova koja se spustila između muškarca i žene mogla se gotovo opipati. Bila je nepodnošljiva. Moreni su trzale nosnice, a u grudima je pucalo. Znala je da druge nema.
Rui je, netipično, nemirno žuljao prste o vjedro puno ljepljive malte.

«Morena...» - počeo je ne skidajući pogled s krovova, «...Rico.»
«Da.» - uhvatila je zrak. «Znam.»
«Gadno griješi.»

Morena je šutjela. Rui je izrekao ono što su svi mislili. Znala je to odavno. Dalje nije išlo. Rico. Glava grupe. Uvijek pouzdan, nepogrešiv. Njen zaručnik. Zapekla ju je riječ, ali joj je glas bio miran.

«Neoprezan je, izgubio se. Ne mogu dokučiti zašto.»
Rui je obrisao ruku o hlače. «Preopasan je za sve, Morena. Izgubili smo dvoje, izvlačenje Benicia je upitno.»

Benicio. Na čas je zaklopila oči. Vulkan u njoj se probudio.
Stisnula je usne. «Samo da još malo to ne moramo izreći. Samo još malo.» - molila je u sebi.
Tiho je primjetila - «Odaju te ruke Rui. Stalno ih drži umazanima.»
On hitro zamrlja obrisanu ruku masom iz vjedra. Kratko klimne, «I dalje sve opažaš. To je dobro. To umiruje.»

Činilo im se kao da pićem i raskalašenim smijehom u baru prikrivaju neizbježnu propast.
Druge su se riječi očekivale. Visile su nad njima poput mačete spremne da fijukne, da zareže.
«Preuzmi ti, Rui.»
Morenine oči lagano su zacaklile, ali lice je ostalo nepomično. Ruke položene na košaru bile su potpuno mirne.
U daljini se je začuo zvuk kamiona. Djevojčica je konačno uspjela nagovoriti kozu da se pokrene. Manolo je već odavno nestao. Samo su dvije stare žene natovarene sporo napuštale trg, uz lavež pasa.

Rui se podigao. Primio je ručku vjedra. I dalje je gledao preko trga, odakle je dolazio zvuk kamiona.
«Nisam htio ništa bez tvog pristanka.» Pogledao je Morenu. «Rico?»Još je molila u sebi, ali je promuklo rekla: «Mora nestati.»
Pitao se da li je zaista toliko jaka, ili će se nakon ovoga raspasti. Pogledi su im se sreli. Laknulo mu je.
«Nemamo izbora.»
Morena je klimnula. «Znam. Učini to.»

Začuli su viku i istovremeno ugledali u daljini kamion s vojnicima i žurno se razišli na suprotne strane, svak sa svojom grižnjom savjesti koju je trebalo umiriti.

© 2004