Je li itko ikada bio potpuno sretan?

Sjećam se koliko sam problema imao da nekim ljudima objasnim razliku između sreće i zadovoljstva. Moja bivša cura je jako draga osoba. Ali ona nikada nije razumjela tu razliku. Iako je na momente sigurno bila bliže sreći nego ja, za nju je sreća bila zadovoljenje svojih želja i svojih prohtjeva. Daleko od toga da je ovaj tekst o njoj. Nema to veze s njom. Ona je još uvijek negdje u mom srcu, ne na onaj način, ali nekako već je... I nikada joj ne bih nanio zlo. Ne govorim ovo da ju omalovažavam. Sa ovime se borimo svi.

Jedan nepoznati (barem meni) autor rekao je jednom: "Sreća nije mnogo imati, već malo željeti." Svijet u kojem živimo, u svom materijalizmu i konzumizmu, zaboravio je uživati u onim malim stvarima... I zbog toga nitko nije sretan. Ljudi (nažalost, ne svi) imaju dovoljno novaca i zadovoljni su. Ali nisu sretni. Sreća ne proizlazi iz debljine novčanika, sreća ne proizlazi iz vrijednosti automobila ili bilo čega drugog materijalnog.

Sreća je stanje uma. Uma koji svaku noć liježe u krevet bezbrižan, svjestan činjenice da se sutra možda neće probuditi, ali svjestan i stvarnosti mjesta na koje odlazi nakon toga.

Uma koji je u miru s Bogom. Uma čiste savjesti.

Je li itko ikada zapravo bio potpuno sretan?

Ručao sam u menzi...

Bio sam u očajnom psihičkom stanju.

Za mojim stolom, sjedile su dvije cure. Inače nisam osoba koja prisluškuje tuđe razgovore, ali jedna od njih je prilično glasno pričala pa nisam mogao ne čuti... Bila je ogorčena nekim glupavim stvarima, kao da na primjer u pustinji nađete bunar pun vode ali vas živcira što kolotur cvili kada kantu vučete van. Neka totalno banalna glupost. I onda si mislim: što sve danas uznemirava ljude. Toliko se unijela u to da sam pokušao ne slušati. Nakon svega što sam u svom životu doživio, nije mi se dalo slušati tuđe besmislene jadikovke. Želio sam ručati u miru.

Tada mi je za oko zapela jedna druga cura koja je sjedila nekoliko stolova dalje. Bila je obučena kao da je čekala mušteriju. Zbunjeno sam ju gledao, ne shvaćajući zašto je tako obučena na takvom mjestu. Poznavao sam ju od prije. Ne kao prijateljicu, samo kao poznanicu. Dva moja prijatelja ju poznaju, pa sam ju ja "upoznao" preko njih. Simpatična cura, ali kako nije moj tip, nije me pretjerano privukla... Jednostavno sam bio začuđen njenim stilom oblačenja za menzu... Pomislih: možda je od nekud upravo došla, ili možda nekamo upravo ide...

Ali onda pomislih...

Nije li tako sebično kako gledam druge ljude i komentiram ih, pa makar i samo sebi u glavi... A što sam ja bolji? Na um su mi odmah pali moji poroci, moje mane... i moji nedostaci. Osjetih se licemjerno... A to sam i bio.

Osudio sam ih mnogim osudama, a samo je jedno bilo potrebno...

Gledati ih kao kamen u kome leži kristal...

Gledati ih kao djecu Božju...

Za sva osobna pitanja i primjedbe, možete me kontaktirati na

returning@net.hr.

Ukoliko nešto nije u redu sa stranicom (neki link ne radi ili slično), molim vas da me o tome obavijestite.

Hvala.

Kai