Je li itko ikada bio potpuno sretan?

Sjećam se koliko sam problema imao da nekim ljudima objasnim razliku između sreće i zadovoljstva. Moja bivša cura je jako draga osoba. Ali ona nikada nije razumjela tu razliku. Iako je na momente sigurno bila bliže sreći nego ja, za nju je sreća bila zadovoljenje svojih želja i svojih prohtjeva. Daleko od toga da je ovaj tekst o njoj. Nema to veze s njom. Ona je još uvijek negdje u mom srcu, ne na onaj način, ali nekako već je... I nikada joj ne bih nanio zlo. Ne govorim ovo da ju omalovažavam. Sa ovime se borimo svi.

Jedan nepoznati (barem meni) autor rekao je jednom: "Sreća nije mnogo imati, već malo željeti." Svijet u kojem živimo, u svom materijalizmu i konzumizmu, zaboravio je uživati u onim malim stvarima... I zbog toga nitko nije sretan. Ljudi (nažalost, ne svi) imaju dovoljno novaca i zadovoljni su. Ali nisu sretni. Sreća ne proizlazi iz debljine novčanika, sreća ne proizlazi iz vrijednosti automobila ili bilo čega drugog materijalnog.

Sreća je stanje uma. Uma koji svaku noć liježe u krevet bezbrižan, svjestan činjenice da se sutra možda neće probuditi, ali svjestan i stvarnosti mjesta na koje odlazi nakon toga.

Uma koji je u miru s Bogom. Uma čiste savjesti.

Je li itko ikada zapravo bio potpuno sretan?