Ručao sam u menzi...

Bio sam u očajnom psihičkom stanju.

Za mojim stolom, sjedile su dvije cure. Inače nisam osoba koja prisluškuje tuđe razgovore, ali jedna od njih je prilično glasno pričala pa nisam mogao ne čuti... Bila je ogorčena nekim glupavim stvarima, kao da na primjer u pustinji nađete bunar pun vode ali vas živcira što kolotur cvili kada kantu vučete van. Neka totalno banalna glupost. I onda si mislim: što sve danas uznemirava ljude. Toliko se unijela u to da sam pokušao ne slušati. Nakon svega što sam u svom životu doživio, nije mi se dalo slušati tuđe besmislene jadikovke. Želio sam ručati u miru.

Tada mi je za oko zapela jedna druga cura koja je sjedila nekoliko stolova dalje. Bila je obučena kao da je čekala mušteriju. Zbunjeno sam ju gledao, ne shvaćajući zašto je tako obučena na takvom mjestu. Poznavao sam ju od prije. Ne kao prijateljicu, samo kao poznanicu. Dva moja prijatelja ju poznaju, pa sam ju ja "upoznao" preko njih. Simpatična cura, ali kako nije moj tip, nije me pretjerano privukla... Jednostavno sam bio začuđen njenim stilom oblačenja za menzu... Pomislih: možda je od nekud upravo došla, ili možda nekamo upravo ide...

Ali onda pomislih...

Nije li tako sebično kako gledam druge ljude i komentiram ih, pa makar i samo sebi u glavi... A što sam ja bolji? Na um su mi odmah pali moji poroci, moje mane... i moji nedostaci. Osjetih se licemjerno... A to sam i bio.

Osudio sam ih mnogim osudama, a samo je jedno bilo potrebno...

Gledati ih kao kamen u kome leži kristal...

Gledati ih kao djecu Božju...