Mayday of Maylandia

(photo by...................ah, duga vam je to priča i vjerojatno nebitna
međutoa, ovaj post neće biti niš kraći s njom ili bez nje, pa čisto da se zna:
taman sam se, ful dobrom voljom + ful lošim fotićem naoružana namontirala pred špaher i miomirisnu kipuću padelu na njem, kad li Onaj S Kuhačom U Ruci grmne na me svisoka:
"Kajje, kajsadoćeš...slikavat??? Nisi valjda postala k'o one wannabe fotografkinje kaj s tuđim mašu po internetima?!
Ti si obična slikarica!!!"
Kako fakat i jesam to ča jesam, a nisam to ča nisam
veselo sam otplahutala u boravak na kutnu, sve bez platna/boje/kista/twista
samo s kavicom u jednoj i krafnom u drugoj ruci, a on nek slobodno maše
i maši i otpiva koliko god će, sve dok dobro...kuha;
dunkve, fotke and jestvine jesu moje, ali arhivske)

Paz' 'vamo, iđeee........sve po spisku :



- 1 1/2 kg uskršnje šunke (one u super-sexy mrežastoj čarapici )
- 1/2 kg krumpira
- svežanj peršina
- glavica češnjaka
- kiselo vrhnje
- sol, papar

Šunku dobro oprati, prokuhati desetak minuta, ocijediti i kuhati u dvije litre vode još cca dva sata.
Kuhanu šunku izvaditi, odstraniti višak masnoće s juhe
i - naravno - čarapicu s šunke ;
tri-četiri odreska nasjeckati i vratiti u juhu, dodati krumpir narezan na kockice, nasjeckani češnjak, sol, papar i kuhati dok krumpir ne omekša.
Dodati peršin i kiselo vrhnje, a dio krumpira zgnječiti; nakon dodavanja vrhnja, juha više ne bi smjela zakuhati.

Juhuuu, juhica je tu, spremna na sve !
A šunka je tamo, radite s njom što hoćete .


(jes, ofkors - važno je znati dooobro skuhati...zapapriti...zasoliti
no nimalo manje važno nije
kad, kako i komu...khm...to što ste već zakuhali, jelte...prezentirati )

E sad, pitate se vi, a gdje su gusari?!

U Austriji, vjerojatno.
Ili Australiji.
Ili na Uskršnjim otocima, jer ovo je prava uskršnja juhica koja je sasvim slučajno uskrsnula i danas
(drito sa starog bloga, jer
niš ne stignem ovih dana
predblagdanske pripreme u punom su jeku, a hitno sam trebala pouzdan peljar
za navigaciju kroz te Scile & Haribde )
i eto, našlo se neš sitno viška šunke und peršinga pri ruci za jednu probnu gusarsku juhicu, a onu nedjeljnu, prigodnu (osim što ću morat odradit svo seckanje/reckanje/mešanje sama), ionako ćemo izjest brzinom koja premašuje performanse mog sirotog starog Sonyja DSC-W80, pa…
…khm, otplutala sam s teme, gdje smo ono stali? Na gusarima.

Nda.
Jedan, plav, no ne i uklet kao Holandez, izgusario je srce moje preosjetljivo baš ovom juhicom, u naoko skroz sigurnom zaklonu puntarske marine, na vezu 645.
Crni bok njegovog gusarskom zastavom ovjenčanog broda mazno se ljuljuškao uz bijeli bok moje imenjakinje i tog davnog uskršnjeg vikenda, kad mi je onako, priko bande, dodao ovaj čarobni napitak
(sastojaka jednostavnih, no meni kompliciranoj u gorenavedenoj kombinaciji do tad neupoznatih)
i opasno poljuljao sve što sam do tada mislila da znam
o onom što inače svi bahato hitimo ća - vodi preostaloj nakon kuhanja šunkice
i još nekim drugim vodama .
Zbog toga
ili možda zbog usamljenog milozvuka saksofona sviranog live na palubi u zlatna predvečerja našeg Zlatnog otoka
ili pak zamamne mreže za spavanje razapete između dva jarbola
ili...ah...Neptun će ga znati zašto
no nema mi Uskrsa bez ove juhe.

Ljubitelju vjetra, valova, pjesme, klape, klope
mirno ti more, ma gdje bio…

O ljudi moji, kako padam na frajere koji znaju držati onu stvar u ruci!

Na kuhaču mislim, dašta, i na all that instrumentarij slasti .
Ništa mi slađe od dobrog komada u kuhinji, časkom sam kuhana i pečena.
A ne mora biti blogznakakav masterchef ni goli kuhar, uopće.

Onaj Koji Me Skuhao Čuvenim Zagrebačkim Odrescima Iz Dostave znao je napraviti i najmedeniji rođendanski rižot na planetu.
Baš ovakav, s medekom:


(s neta, ni sad ne znam gdje mi je oriđiđi fotka, toliko sam ostala paf)

Vlastoručno. U mojoj kuhinji. Totalno cool, samo mu se friško izbrijani brk tajanstveno smješkao, omašćivanje naviještajući.
Dok sam si ja, sretna slavljenica, nazdravljala bocom dječjeg pjenušca na već kultnoj kutnoj, ou je.
Alkohol baš ono nimalo ne volem, ter ga ni ne pijem.
Ako nije medica. Ili višnjevača.
Ili Bailey's. Ili neki drugi ajriš krim, nebitno. Samo da je slatko. Ajerkonjak. Limoncello. Mandarinetto. Amaretto. Voćna votka/palinka. Sajder. Belle-Vue Kriek Classique pivčina. Mimoza. Skrudrajver. Kubalibre. Kastavska mlada belica. Crni bambus. Cviček.

Ebate, koji spisak za jednu tek tri-četiri retka iznad deklariranu antialkoholičarku .

Ups, a da se malo vratimo na Onog S Dostavom?
Svega je bilo na zavodničkom meniju tih blaženih početničkih dana.
I meksičkih tortilja i čikagostajliš deep dish pizza i slatkih zapečenih štruklica i koječeg drugog.
Iz dostave i dalje, ali...ah .
Neizbježnih postkoncertnih bureka, ćevapa, pljeskavica, pokupljenih gdje se (s)našlo.
Kebaba iz onog ol-najt smucališta kod plavkastog nebodera u Savskoj, pa polako, nogu prid nogu, pored nasipa i noćnih vlakova kući mljackajući. Ah i opet ah, ča drugo.
Desio se jednom i jedan špageti bluz incident
kad me usred srcu dragog utočišta zagrebačkog u tri ujutro ufatilo milo za rodnim mi krajem domaćim
a on je uzeo najdulji paket pašte ikad viđen, prekpolmetarski
i sve gotove umake što su se u radijusu od balkona do kućnih vrata našli pri ljevici mu junačkoj
znalački zaldentio, usosio, poparmezanio i poslužio
njurgavoj Primorki drito u krevet .
Skuvao mi paštašutu i vratila sam se doma
ma gdje to doma geografski bilo.
No, svako vrijeme prođe, svaki obrok kraju dođe, svaki brk dobije bradu i sad smo uglavnom na ovakvim jednom-godišnje-juhicama ili, kako Arsen lijepo reče, pri desertu.
On napravi instant amerikan pankejks s javorovim sirupom, ja sve ostalo .
Ali pankejks su svejedno m-m-m .

Nisam od onih koji misle da ljubav ide kroz želudac; nađe se i zgodnijih prolaza, ali pokazalo se u praksi da su strastveni jelci ujedno i strastveni je...lte.
Dok ne pretjeraju sa strastima, hehe, pa se dotadašnje mogućnosti utjelove u nemogućnosti.
A onima koji frču nosom na sam spomen iskušavanja nepoznatih organoleptičkih terena i eksperimentiranja novim začinima & načinima, daleko lijepa kuhinja.
Naročito moja.

Alzodaklem, ekipica, nemojmo pretjerivati ni u čemu, papajmo juhicu;
ona je važan dio svakog obroka, zdrava je, fina i brzo vas zasiti, zato sam je i zalijepila tu 'vako ukratko .

Jer, zasititi bi se mogli nedajblože i mene i mojih mačaka i rožica i recepata i svih ostalih gigamegakilometarski neučitljivih fotopostova kakvima vas obasipam ovih bezbrižnih, proljetnih dana, priznajte.

Pa - čist' da mi ne zakuhate - gren ća

ali ne bez mužike
i puse za maloga od kužine
upsss, htjedoh reći DJ-a,
ne, sad me ispravio i kaže - tehničkog realizatora

(...ma evo mu još jedna da se ne jezi više...)



P.S. Sretan Uskrs svima koji slave
ostalima sretna fešta o' jaja



(i pazite kako tucate
pogotovo ako ste na brodu
jerbo ljulja i slippery je when wet, pa možete začas zgubit ravnotežu
a i dobar glas, ako odlučite sve ovjekovječiti okom kamere;
nikad se ne zna k'o će to i kako servisirat & servirat po kojekakvim serverima supersumnjivim;
hja, tako vam stvari stoje u i s kuhinjama
dobar recept daleko se čuje)