utorak, 24.06.2014.
Lovačka
 procesirana fotografija by mayday Dugo je pripremano njihovo poznanstvo i onda slučajno, uz vruću rakiju i sa svega nekoliko rečenica loše prikrivena želja; njen način gospođe i obrazi seljanke prostakušo i plemkinjo njegova (tako bi Arsen pričao o svojoj Ines) od onog rođendana u atelieru na Dubravkinom putu (gdje je on pokrenuo nešto, ali skroz krivo, skoro pa galebarski krivo ...ah, ti geni... kasnije je mogao samo mjerkati kako pleše s prijateljicama, izdaleka) do - u gotovo godinu dana udaljenoj budućnosti - zaleđenog, glečerski plavičastog predvečerja mayerlinškog u starom lovištu Zelendvor gdje su lovci, jednom godišnje, prepričavali svoje ulove razmjenjivali recepte za salame i paštete od divljači s vrhunskim chefovima, domaćim i stranim oslađivali biranim delicijama svoja ionako razmažena nepca plesali kako tamburaši sviraju i pjevali kako je, negdje pred jutro, piće dirigiralo lovkinje - po dogovoru - sve odjevene u lovinu (dezeni leoparda, zebre, jaguara, krave, žirafe, tigra na njihovoj odjeći trebali su zorno prikazati njihovu ulogu u toj jednonoćnoj, varljivoj, diznijevski zasnježenoj čaroliji) a ona ona je nosila jednostavnu smeđu kožnu suknjicu, s drukerima na preklopu po sredini (iz drugog osnovne, za nepovjerovat; tata joj je tada donio original Mary Quant iz Londona i nije ni sanjao kako će se investicija dugoročno isplatiti, na više načina) vratolomno visoke smeđe čizme s resama do poda damski lovački šešir obavijen satenskom, diskretnom smeđom mašnom i lisičji rep, ovlaš ovješen o struk (nije se osjećala kao lovina, nimalo no eto, minimumom minimuma pristala je na šaradu, za paradu) društvo i tamburaši postajali su sve glasniji vicevi sve masniji runde pića i plesa sve vrtoglavije nije joj smetalo, dapače no njen fokus gubio se prečesto u tim plavimplavim očima potencijalnog predatora koje su, gle vraga, počesto počivale na njenim rasplesanim čardaš nogama predugačkim za samo jedan ovlaš bačen pogled i prespretnim da bi makar resom čizmice dotakle i u kristalnolomnu opasnost dovele ijednu čašu nehajno ostavljenu na bijelom damastu stolnjaka zraka, zraka zraka joj je ponestalo kad je više naslutila nego čula taj željno očekivani poziv projurivši između zastrašujućih glava mrtvih veprova i oštrih parožaka jelenjih kroz mramorno predvorje preko debelo zaleđenih stepenica bez daha plućima naglo i oštro ošinutim mrzlim minusima siječanjske noći "Gdje si?" "Haha, u lovu, haha" "Ja te čekam u studiju, jesi normalna?!" "Ma daj, ne drami...doći ću sutra i pregledat ćemo sve fotografije na miru, ne brini" "...." ništa više nije čula tiho, najtiše, iznenada gluhoj snježnoj tišini u inat njegov medvjeđi zagrljaj prekinuo je svaku vezu sa stvarnošću njegovi topli dlanovi otapali su svjetlucave pahuljice netom pale na njene tamne trepavice (sami u onom kič ukrasu, polukugli koju treba protresti kako bi lažni snijeg pao na patetičnu mini Veneciju) ljubili su se kao nikad nitko isprva nježno, ispitivački zatim dubokozadiruće, posjednički snijeg je škripao pod čizmama (a on je rekao, potpuno blesavo i neodoljivo nepotrebno, dječački "nogu ću ti o'kinit ako sada sjedneš u auto i odeš k njemu") ljubili su se beskonačno i noć je već uzmicala pred naletima jutra a oni su i dalje stajali tamo, uranjajući si u srži poljupcima, samo poljupcima dok im je snijeg škripao pod nogama pjevušeći onu jednu pjesmu gdje je snijeg isto tako škripao nekim drugim njima pod nogama i zaista nije važno što je dalje bilo (ni njena siva satenska spavaća košulja pripijena uz njegove mokre grudi ni odbačene tange s biserjem umjesto trakica ni način na koji je, zajahavši ga i gledajući mu ravno u oči polako odgrizala savršeno manikiran nokat svog srednjeg prsta ni bljesak iznenađenih, pa u posvemašnjem predavanju sklopljenih plavihplavih očiju ni njihovi budući lovovi i lovišta - imao je tu jednu fotografiju koju joj je dao na kraju izgledala je kao madona, nezemaljskog lica sa smrznutim beskrajem Đurđevačkih peski u pozadini i zbunjujućim fazanskim perom u tamnoj kosi - ni sterilni bolnički hodnici neurokirurgije koji su vodili do njegovog apartmana ni sav proliven i na razne čudnovate načine ispijen Louis Roederer Cristal - njen omiljeni, ali apsolutno neprimjeren vremenu i mjestu - ni njegove cigare, kubanke, ni njeni cigarilosi s okusom višnje ni male ponoćne dekadencije s beluga kavijarom i St. Mary’s River Smokehouse dimljenim lososom preko rižinih krekera u sablasnom bolničkom okruženju ni njegova nevjerica da ona sve te kilometre prelazi zbog njega, samo zbog njega, svaki put ni na samom kraju ostavljen obični, plastični sivi Swatch) nikada ništa nije nadmašilo tu nestvarnu zimsku noć (kad im je snijeg škripao pod nogama) zaleđenu zauvijek u vječnosti. Oznake: lovačka...ili ipak ne... |
