Mrežarenje

Mrežni put me ovoj put odvukao na trosatnu vožnju od Zagreba do grada heroja Vukovara (ili kako je jedan novinar davno napisao: "Vukovar nije grad heroj, nego grad heroja i legendi"). Žao mi je što Vukovar nisam imao prilike vidjeti prije rata, al po pričama bio je bogat i lijep grad. I danas je lijep, al zavijen u crno. Prošlo je više od 10 godina od završetka srpske okupacije a grad je i dalje polu ruševina...

Jeza frkne kad se skineš sa autoceste kraj Županje, pa nastaviš cestom kroz Vinkovce, preticajući razne kombajne po cesti i ugledaš tablu "Vukovar" odmah kraj bijelih silosa. Sljedeća tabla je smjer centar desno. Prometna regulacija jako podsjeca na Lukichgrad ilti Veliku Goricu.

Ali Dunav je prekrasan, wow!





11h, radno vrijeme - skoro pa i nema automobila na cesti. 17h, završilo radno vrijeme - skoro pa i nema automobila na cesti. Samo biciklisti i poneki skupi auto nekog "poslovnjaka" ili zastava 101 sa neispravnim štop svijetlom.





Nije da se grad ne obnavlja... obnovljene skoro sve kuće u kojima je netko odlučio podijeliti sudbinu sa voljenim gradom, ali ožiljci se i dalje vide. Ostavljen je dojam da je grad zaboravljen, lijepa je zgrada Županije i suda, ali to nije dosta?!... UN se sjetio potaknuti razvoj i obnovu Vukovara tako da je građevni materijal subvencionirao sa 50% učešća, lijepa gesta, nema se šta prigovoriti .

Hodamo po pred-raspadno-asfaltiranom pločniku prema centru. Pogled lijevo-desno, jedna kuća prekrasno obnovljena, a do nje ruševina i propuh (neke namjerno ostavljene kao uspomena na glupost susjednog naroda)...














Uz Dunav zanimljiva instalacija, a tihi kolega nam objašnjava i smisao: "Jedan može pasti ali ne i svi":





Mrežni put me slučajnošću i igre riječi vodi ovaj vikend, po drugi puta u životu, opet u Vukovar, na putu za Ilok, mjesto četvrtine mojih genoma (i vjerojatno uzroka mog smiješka ).