EUropa i kršćanske vrijednosti!
Rasprave i sadržaju europskog ustava samo su jedna od temi koje se govore o složenim odnosima religije i politike. Nekada je religija imala veliki utjecaj na politička događanja u Europi. Danas je taj utjecaj smanjen zbog procesa sekularizacije. Drugim riječima, javna sfera života, a time i političko ustojstvo, ne počiva više na religijskim vrijednostima. To je politička tradicija prosvjetiteljstva, s počecima u Francuskoj revoluciji krajem 18. stoljeća. Time je stvorena ideologija pod nazivom liberalizam. U to doba religija je bila sredstvo političke i društvene prisile nad slobodama pojedinaca, kao i cijelog poretka. Taj utjecaj je trebalo reducirati u ime ljudskih prava i sloboda. Iz religijske perspektive, tu pripada i tolerancija, bazirana na priznanju slobode savjesti. To je tradicija protestantske reformacije, premda različito interpretirana. Neki su to shvaćali kao slobodu u okvirima kršćanskih principa utemeljenih na autoritetu Biblije, a neki su tu slobodu šire shvaćali. Prema liberalnim principima, sloboda se odnosi na sve religijske skupine, što god to kroz prošlost značilo, u svakom slučaju, u mnogo užem opsegu nego danas. Tako je prema sekularnim principima kršćanstvo samo jedna od religija u nekoj državi, pa i Europi. Konzervativne opcije smatraju da je kršćanstvo tradicionalni temelj europske povijesti. Ako objektivno gledamo, obje konstatacije su točne. I kršćanske i prosvjetiteljske vrijednosti su utjecale na izgradnju Europe. U tom pogledu, europski ustav, treba biti objektivan prikaz temeljnih vrijednosti na kojima je Europa bila izgrađivana. Uostalom, demokracija kojom se Europa ponosi kao okvirom političkog života, nije bazirana isključivo na jednoj opciji, već na pluralizmu opcija, koje istina zbog stabilnosti rebaju težiti političkom centru prije nego radikalizmu. Odnos između sekularnog (lijevog) i tradicionalnog (desnog) uvijek i dalje će ostati jedan od rascjepa između političkih stranaka, kako u Europi, tako i u ostatku civiliziranog (demokratskog) svijeta. I Amerika ima takvu podjelu, s nekim razlikama u religijskoj kulturi. Zadaća ustava je predstaviti državu, a tako i Europsku Uniju, prije svega na temeljima religijskih sloboda, što je rezultat liberalizma, i eventualno protestantskog nemiješanja u tuđu savjest koju samo Bog može voditi i pravedno suditi. Rimokatolička crkva prihvaća princip slobode savjesti na Drugom vatikanskom koncilu u 1960-tima. Dakle, kršćanske konfesije su napravile velike promjene kako bi se prilagodile slobodi, premda sekularizam za neke kršćanske krugove i dalje ostaje nešto čemu treba pružati otpor. Ipak, kad pojedinac živi vjeru u skladu s kršćanskim principima, te aktivno djeluje u svojoj crkvenoj zajednici sa ostalima koji dijele te iste vrijednosti, to je veća vrijednost pred Bogom, nego te principe nametati cijelom društvu i državi. Upravo zbog toga, premda se kršćanske vrijednosti mogu spomenuti u europskom ustavu, ili nekom nacionalnom ustavu, dovoljno je da svaki građani ima slobodu izbora i izražavanja ikoje vjere ili nevjere su svojem životu. Posebno je važna zaštita svih pripadnika manjina. Čak i kad su formalno zaštićeni, uvijek postoji mogućnost da društvo ili neki segmenti društva ne pokazuju dovoljno razumijevanja za takve ljude, samo zato što vjeruju na drugačji način od većine, ili ne vjeruju, što bi se čak moglo nazvati masovnom pojavom. Europa se ne treba stidjeti svojih kršćanskih vrijednosti, ali njezini građani trebaju učiti o negativnim događajima koji su bili producirani zlouporabom kršćanstva, ili neke druge religije. Reformatus  |
