..like a rose on the grave of love..

Htjela bih biti djevojka koju bi nazivali naivnom zato jer vjeruje u nesto u sto drugi vise ne vjeruju. Htjela bih nekome reci `volim te`. Htjela bih nekoga zagrliti i poljubiti ga. Htjela bih nekome poslati ljubavno pismo, onako kao u stara vremena. Htjela bih nekome reci koliko mi je bitan i koliko me ubija ta tisina izmedju nas. Htjela bih nekome reci da se stvarno trudim i pokusavam napraviti najbolje iz ove situacije. Htjela bih zapjevati zajedno sa pticama. Htjela bih bez straha opisivati svoju ljubav, davati joj sve epitete koji ju ionako nebi mogli ni priblizno opisati, jer nemoguce je opisati ljubav.. Da li je to citav svemir obasut zvjezdama? Da li su to tek mala djeca koja si onako slatko daju poljubac u obraz? Da li su to starac i starica koji hodaju parkom drzeci se za ruke? Da li je to onaj osjecaj kad te stegne pri srcu i zacrvenis se, i sav naculis usi kad cujes da netko govori o osobi koju volis, jer jednostavno te previse zanima sve sto je vezano uz nju? Da li je to ono sto neki nazivaju vjecnosti? Da li je to kad pogled govori vise od rijeci? Za mene je to sve od navedenog, i jos vise od tog.. Jer znate, mene nije briga koliko puta cu zaplakati zbog voljene osobe, nije mi bitno koliko ce njezino raspolozenje utjecati na moje, nije mi bitno da li cu ponekad zaboraviti najesti se od uzbudjenja sto cu ju opet vidjeti, nije mi bitno hoce li zakasniti pola sata i sto ce mi srce zamalo iskociti od nemirnosti.. jer ja bih samo htjela voljeti.. i biti voljena..