Redpen https://blog.dnevnik.hr/redpen

subota, 27.11.2004.

Nacrt

Nacrtan je nacrt Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji i «vrhovni moralni autoritet» (tako kaže HTV) je uzbunjen, iznenađen, pače i uvrijeđen. Ništa, ali baš ništa iz tog zakona nije im prihvatljivo. Čak im je neprihvatljiva ponuda da se u predstojeći rad na prijedlogu Zakona uključi jedan od njihovih jer bi taj i takav bio u manjini. Manjina njima ne paše, nego samo apsolutna kontrola nad svim i svačim, a posebno nad našim životima. Oni se osjećaju kao da nisu ravnopravni dio društva u kome živimo i da se njihov glas ne sluša dovoljno.
Problem koji je tu nastao se svodi na sljedeće. Crkva misli da njezini stavovi ne dolaze do izražaja u svakodnevnom životu te da se o svemu odlučuje sa tehničko-znanstvenog aspekta. Ta teza je je djelomično točna, ali ono o čemu oni ne vode računa je da oni nisu društvo. Oni nisu čak niti dio društva, već su oni potpuno i nepovratno postali strano tijelo koje egzistira mimo društva. Eee, to oni ne mogu shvatiti i prihvatiti.
Teško je točno reći kada je dominantni religijski pokret ispao iz matice i ostao plutati negdje za nama, ali to se desilo. Nije niti moglo biti drugačije kad su oni svoj sustav vrijednosti u potpunosti izgradili i zacementirali još u pretprošlom mileniju, a mi smo u međuvremenu prošli najmanje tri glavna klasna sustava i sad se nalazimo u četvrtom. Što se od tada desilo na polju tehnologije, ne treba puno objašnjavati.
Šok u kome se trenutno crkva nalazi zapravo izaziva suosjećanje. Kako im objasniti da je vrijeme neprikosnovenosti kad je njihov stav bilo po život opasno osporavati, davno iza nas? Kako im objasniti da su oba spola u svemu ravnopravna kad se njihova organizacija zasniva na poimanju muškarac-gospodar, žena-sluga? Kako im predočiti blagodati moderne medicine kad je jedini lijek koji oni priznaju molitva?
Koliko su neprilagođeni vremenu u kojem žive svjedoči i njihova smrtna tvrdoglavost kod primjene jedinog efikasnog lijeka protiv pandemije AIDS-a, prezervativa. Naravno da ga ne prihvaćaju jer kad su oni izgrađivali svoje vjerovanje AIDS-a nije bilo.
Uglavnom, našli smo se u raskoraku. Politički je korektno biti tolerantan prema tuđim vjerovanjima, ali kad nečija neprilagođenost za posljedicu ima pogubne posljedice ja mislim da je vrijeme da se povuče crta i da se konačno bobu kaže bob, a popu pop. Što je previše, previše je!

petak, 26.11.2004.

Mi i oni

Sva sreća da sam nezaposlen jer inače ne bi mogao pratiti direktan prijenos iz Hrvatskog sabora. Propustio bi svašta.
Danas je dan kada su hadezeovci izgovorili, do sada rekordni broj puta, riječ «dignitet». Malo im je na duši dignitet branitelja, a malo je to dignitet Domovinskog rata. Najbolje od svega je, ne samo učestalost kojom ponavljaju tu riječ, nego važnost koju joj pridaju. Kad bilo koji od njih izgovori čarobnu riječ lica im se ozare ponosom, a meni se tog trena učini da ih iz murala iza predsjedavajućeg stola obasja svjetlost ultimativne pravednosti i uzvišenosti. Gotovo istovremeno oči im blago skrenu u smjeru prema desno (nama lijevo) gdje sjedi oporba i one isijavaju istinsko gnušanje i totalnu odbojnost prema onima tamo kojima dignitet nije sveta riječ. Najgore od svega je što se ti jadni zastupnici sa desne strane čudom ne mogu načuditi da kad oni izgovore čarobnu riječ točno pola saborske sale (one lijeve) uopće ne padne u trans i ne doživi blaženo stanje duha kao oni. To ih upravo izluđuje! Kako cijeli svijet ne vidi da je dignitet ona prava stvar? Zašto u drugim ljudima ta riječ ne izaziva orgazmičke podražaje i zašto njih nitko ne razumije?
Smrtno su se uvrijedili kad im je bivši ministar rekao da nema bolje zaštite branitelja od razlučivanja onih koji su se na lopovske načine uvukli među njih. To su doživjeli kao da im je opsovao majku i dignitet u jednom naletu. Za hadezeovce uopće nema spora da se dignitet branitelja štiti tako da se zataškavaju oni koji su to postali na ratištu zvanom «vinska cesta» ili na leđima njemačkih orlova nacrtanih na šuškavim novčanicama. Najveća ugroza dignitetu prijeti ako se proba utvrditi tko laže i tko miti, a tko je podmićen. Eee, to oni ne mogu trpjeti. Tu se povlači crta.
Inače, podjela na njih i na nas je sve jasnija.
Svoju očiglednu apstinenciju od pisanja nadoknađivao sam čitajući druge blogove. Naletio sam tako i na post od Ptice Trkačice o stranačkim preferencijama razreda njezine sestrične. Ona se tamo tako čudi izjavi sestrične da će veći dio njezinog razreda glasati za SDP i to zbog toga jer će oni »legalizirati marihuanu i ukinuti promile». Smatra takvo rezoniranje nezrelim i neodgovornim.
Slučajno sam isti dan gledao Dnevnik u kojem je novinar otišao u neku općinu zadarskog zaleđa «gdje je HDZ dobio 99% «(neistina naravno, ali...) i gdje su ulijetali građanima sa pitanjem što sad misle o predizbornim obećanjima «svog» HDZ-a i Sanadera. Izjava jednog tipičnog glasača me je upravo prenerazila: «Pa barem je Hrvat!» I to je bilo to. Sanader je Hrvat!
Nakon takve izjave i takvog sustava opredjeljivanja za neku stranku Ticina sestična mi se sa svojih 17 godina čini upravo prepromišljena i vrlo zrela. Naime, ona bira stranku temeljem utjecaja i posljedica koje stav stranke ima na njen život. Na stranu činjenica da je barem jedna od njezinih postavki o SDP potpuno netočna i neistinita (SDP se nikad, ali baš nikad nije zalagao za legalizaciju lakih droga, nego za degradiranje zlouparabe lakih droga iz sfere kaznenog zakona u sferu prekršajnog) ipak se njezina odluka bazira na racionalnom promišljanju o političkoj sceni i o eventualnim posljedicama svojih životnih odluka. Da li su one najbolje i ispravno o tom potom, ali Rvat iz okolice Zadra je u usporedbi sa sestričnom jedan obični politički neandertalac. A s obzirom da je srednjovječni muškarac njega trebamo doživljavati kao odgovornog i zrelog. Sestrična i njezin razred za devet kopalja šišaju Rvata i po zrelosti i po odgovornosti!

četvrtak, 11.11.2004.

Blog

Od kada sam sam sebi postavio pravilo da pišem o dnevnim društveno-političkim zbivanjima nisam ga prekršio odnosno zaobišao ili savinuo. Sada kad iz ove pozicije malo analiziram kako i zašto je do toga došlo, čini mi se da sam podsvjesno (a možda i svjesno) osjećao strah od razotkrivanja. Nije da sam time mogao nešto značajno izgubiti, ali i sama pomisao na to nije mi bila ugodna.
Iako se čini da ovim postom kršim to pravilo ipak nije tako. Naime, pisanje o blogu i uređivačkoj politici na blogu se prije tjedan dana moglo tumačiti kao odmak od dnevnih društveno-političkih tema, ali nažalost ili na sreću za «vlasnike» bloga.hr, danas je to jedna od javnih i vrlo društvenih i još više političkih tema čije odjeke možemo pratiti i daleko od naše internet zajednice. Da, nažalost, blog je postao vijest.
Prije tjedan dana bi na perspektivu da blog postane vijest i to od nacionalnog karaktera rekao: Super! Prije tjedan dana to bi bila pozitivna stvar jer tada ne bi znao kako je to blog uspio. A kako je nakon tih tjedan dan uspio? Preko leša jednog od nas. Preko javnog denunciranja i likovanja nad propasti jednog blogera.
Ja sam opasnosti da me netko prokaže postao već davno svjestan i to iako nisam sin poznatog tate i još poznatije mame i iako sam pazio što pišem. Vibbi je u svojoj kratkoj blogerskoj karijeri zaboravio da blog, a ni internet, nije mjesto gdje je ostvaren san o apsolutnoj slobodi i pravu na anonimnost nego samo još jedno oruđje kojim upravljaju samo obični ljudi sa svim svojim manama i vrlinama.
Mana, koje Vibbi nije bio svjestan, a od koje vlasnici bloga kronično pate je slavohleplje. Njemu, a niti ikome od nas «oni koji stoje iza bloga» nisu rekli kod otvaranja bloga da neće prezati ni od čega što će im omogućiti promociju i slavu. Zaboravili su spomenuti da će likovati ako se nekom od blogera desi nešto loše samo zato što su vodili svoj blog. A to se upravo desilo.
Posljedica takve upravljačke politike je bojkot bloga od šačice blogera koji su jednako kao i ja smatrali da ovdje nema sankcija za napisani post, ali bojim se da će na tome i ostati. U dilemi da li da se pridružim bojkotu ili da protestiram postom biram ovo drugo.
Blog.hr na kraju krajeva ipak nije javno dobro, nije apstraktna zona slobode i pravde nego privatni projekt određenih ljudi. Ja, kao korisnik nemam ovlasti niti mogućnosti da na njih utječem nikako drugačije osim da izrazim svoje mišljenje. Posljedice mog eventualnog priključenja štrajku ne postoje. Mogu prestati pisati ili nastaviti. Za one koji odlučuju moja je odluka apsolutno nevažna i bezbolna.
Iza svega ovoga izvlačim i zaključak. Na blogu, kao i u životu nema ništa besplatno i ništa nije bez posljedica. Savjet svima, uvijek budite spremni da vas netko zgazi, a od bloga ne očekujte ništa manje i ništa više.

nedjelja, 07.11.2004.

Partneri

Zakučastim putevima povijesne zbiljnosti u moje je ruke dospio transkript razgovora dva visoka državna dužnosnika. Radi zaštite njihova identiteta u transkriptu se navode samo njihovi inicijali. Prvi se dužnosnik trenutno nalazi na čelu Vlade Republike Hrvatske, a ujedno je i predsjednik vladajuće stranke, a radi njegove zaštite ovom prilikom ćemo ga označiti samo inicijalima I. S. Drugi je njegov prijatelj koji obnaša dužnost ministra vanjskih poslova RH, a svojevremeno je bio veleposlanik RH u Washingtonu gdje je umjesto zastupanja interesa Hrvatske sklapao privatne poslovne sporazume sa nekim od najvećih američkih tvrtki kao što je npr. Bechtel. Kao i I.S. i njega nećemo imenovati nego ćemo samo koristiti njegove inicijale, M.Ž.
Transkript razgovora je nastao temeljem razgovora dvojice dužnosnika u kojem oni planiraju strategiju političke borbe protiv potpuno neosnovanih optužbi i napada na integritet i poštene namjere M. Ž. u aferi Imostroj.

srijeda, 03.11.2004.

Proračun

Predsjednica najveće sindikalne središnjice SSSH, Vesna Dejanović izjavila je da očekuje od proračuna za 2005. godinu da bude socijalan i razvojan. U najkraćem mogućem roku očekuje se da aktualni ministar potvrdi da će proračun biti upravo takav. Istom umotvorinom opisivali su razne proračune i njihove rebalanse ministri financija u najmanje tri zadnje različite Vlade. Ne samo da su ga tako opisivali nego im je to bio i glavni argument da je njihov najnoviji prijedlog najbolji do sada, a i ubuduće (dobro, barem do sljedećeg). Kada bi netko rekao socijalni i razvojni to je bilo kao da je rekao idealan i bezgrešan. Posljedica zadnjih desetak socijalnih i razvojnih proračuna je da su oni na godišnjoj razini rasli po stopama od 10 do 20 posto dok je istovremeno rast društvenog bruto proizvoda varirao od –1 do 5 posto godišnje. Druga posljedica takvih proračuna je da smo se pretvorili u državu socijalnih slučajeva i neuspješnih poduzetnika.
Ja izgleda neću dočekati dan da na vlast dođe neki ministar financija koji će se na sva zvona hvaliti da mu je proračun restriktivan i usklađen sa mogućnostima države. Samo taj i takav može u perspektivi osigurati razvoj i zaštitu svojim građanima. Onog trenutka kada država prestane isisavati sav višak od svojih građana da bi napunila tzv. fondove za razvoj ili opraštala obveze nesposobnim firmama (čitaj Imostroj i tisuće drugih), na račun veće presije nad onima koji znaju zarađivati, tog trenutka ćemo na dalekom, dalekom obzoru početi naslućivati prve zrake svitajućeg sunca. Koliko god dugo će se razni Crkvenci i Šukeri hvaliti da im je novi proračun za 20% veći od lanjskog zaboravite svaku nadu jer je ona napustila ove prostore.
Ove godine ćemo u ime socijalnosti i razvoja uzeti zdravim sustavima 91 milijardu kuna da bi ih dali penzićima kojih je više nego zaposlenih u privredi i da bi osigurali nova jamstva ili bespovratne otpise i ispomoći za one koji svojim znanjem i radom nisu u stanju sami nešto privrediti. Ako su ti primaoci razvojnih sredstava još pritom i rođaci ministra vanjskih poslova i/ili poslovni parner supruge ministra vanjskih poslova tim je veselje još i veće i slađe.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Zašto blogam

Kada plaćenim blogerima (popularno zvanima kolumnistima) promakne neka tema ili ju ne "obrade" po mom ukusu dobijem neutaživu potrebu odraditi to na svoj način

Čitajte me i komentirajte i na

Meni cool blogovi

Megi
The Last Broadcast
Modesti Blejz
Pastoralni kupus
WinstonW
Zrinsko pismo
Plodovi zemlje
Annie De Meni
Pax et Discordia

Konkurencija

Jutarnji list
Večernji list
Novi list
Vjesnik
Slobodna Dalmacija

Primam poštu na:
redpen(at)net.hr