Od kada sam sam sebi postavio pravilo da pišem o dnevnim društveno-političkim zbivanjima nisam ga prekršio odnosno zaobišao ili savinuo. Sada kad iz ove pozicije malo analiziram kako i zašto je do toga došlo, čini mi se da sam podsvjesno (a možda i svjesno) osjećao strah od razotkrivanja. Nije da sam time mogao nešto značajno izgubiti, ali i sama pomisao na to nije mi bila ugodna.
Iako se čini da ovim postom kršim to pravilo ipak nije tako. Naime, pisanje o blogu i uređivačkoj politici na blogu se prije tjedan dana moglo tumačiti kao odmak od dnevnih društveno-političkih tema, ali nažalost ili na sreću za «vlasnike» bloga.hr, danas je to jedna od javnih i vrlo društvenih i još više političkih tema čije odjeke možemo pratiti i daleko od naše internet zajednice. Da, nažalost, blog je postao vijest.
Prije tjedan dana bi na perspektivu da blog postane vijest i to od nacionalnog karaktera rekao: Super! Prije tjedan dana to bi bila pozitivna stvar jer tada ne bi znao kako je to blog uspio. A kako je nakon tih tjedan dan uspio? Preko leša jednog od nas. Preko javnog denunciranja i likovanja nad propasti jednog blogera.
Ja sam opasnosti da me netko prokaže postao već davno svjestan i to iako nisam sin poznatog tate i još poznatije mame i iako sam pazio što pišem. Vibbi je u svojoj kratkoj blogerskoj karijeri zaboravio da blog, a ni internet, nije mjesto gdje je ostvaren san o apsolutnoj slobodi i pravu na anonimnost nego samo još jedno oruđje kojim upravljaju samo obični ljudi sa svim svojim manama i vrlinama.
Mana, koje Vibbi nije bio svjestan, a od koje vlasnici bloga kronično pate je slavohleplje. Njemu, a niti ikome od nas «oni koji stoje iza bloga» nisu rekli kod otvaranja bloga da neće prezati ni od čega što će im omogućiti promociju i slavu. Zaboravili su spomenuti da će likovati ako se nekom od blogera desi nešto loše samo zato što su vodili svoj blog. A to se upravo desilo.
Posljedica takve upravljačke politike je bojkot bloga od šačice blogera koji su jednako kao i ja smatrali da ovdje nema sankcija za napisani post, ali bojim se da će na tome i ostati. U dilemi da li da se pridružim bojkotu ili da protestiram postom biram ovo drugo.
Blog.hr na kraju krajeva ipak nije javno dobro, nije apstraktna zona slobode i pravde nego privatni projekt određenih ljudi. Ja, kao korisnik nemam ovlasti niti mogućnosti da na njih utječem nikako drugačije osim da izrazim svoje mišljenje. Posljedice mog eventualnog priključenja štrajku ne postoje. Mogu prestati pisati ili nastaviti. Za one koji odlučuju moja je odluka apsolutno nevažna i bezbolna.
Iza svega ovoga izvlačim i zaključak. Na blogu, kao i u životu nema ništa besplatno i ništa nije bez posljedica. Savjet svima, uvijek budite spremni da vas netko zgazi, a od bloga ne očekujte ništa manje i ništa više.
Post je objavljen 11.11.2004. u 23:02 sati.