Redpen https://blog.dnevnik.hr/redpen

subota, 30.10.2004.

Profesionalizam

Poslalo vrlo uredništvo nacionalne nam TV kuće Silviju Luks u Ameriku da za nas prati američke predsjedničke izbore. I prati to ona. Bez greške. Izgleda da sjedi u hotelskoj sobi, plaćenoj dijelom i s mojih 59 kuna mjesečne pretplate, te prati sve vijesti da ne bi koje propustila. Nema kod nje propusta, to je profesionalizam na najvišem nivou, čak ne ide spavati prije nego dnevni program ne završi.
Danas se tako ona ekskuzivno javlja iz Amerike i izravno sa mjesta događaja prenosi za emisiju Reporteri najnovije senzacionalne vijesti oko povijesnih američkih izbora. Sjela je tako u neki studio i iznosi sve aferu za aferom. Tako saznajem da će izbori biti u utorak, pa onda da su glavni protukandidati Bush i Kerry, te da će biti tzv. «mrtva trka». E da, još je ekskluzivno za HTV pogađala na kraju javljanja tko bi mogao pobijediti. Takav nivo novinarskog digniteta i službe općem dobru odavno nije viđen na ovijem prostorima. Dobro da su ju poslali u District of Columbia jer tako precizan uvid izbliza ne bi mogli inače nikako dobiti.
Da nije u pitanji Silvija Luks glavom i bradom možda bi nam neki drugi neprofesionalniji novinar izašao iz hotela pa radio reportaže iz demokratskog tabora, pa onda usporedba sa republikanskim, pa analiza njihovog suludog izbornog kuršlusa, pa pregled praćenja kampanje od američkih medija, pa...
Ma taj bi nesposobnjaković izašao na cestu pa ispitao «prosječnog» glasača, pa bi intervjuirao političke analitičara, pa profesionalne lobiste, pa prezentirao poziciju raznih crkava i denominacija. Ma svašta bi taj luzer radio i ne bi stigao uopće gledati televiziju i ne bi uopće imao vremena pogađati tko će pobijediti.
Zato mi imamo Silviju Luks i HTV koji se ne daju i koji drže razinu i kvalitetu od koje ne odstupaju ni za milimetar.

subota, 23.10.2004.

Predsjednik

Tako prosječni Hrvat na uprosječeni način vidi predsjednika svoje države. Taj isti uprosječeni Hrvat u daleko najvećem broju najavljuje da će glasati za aktualnog građanina predsjednika Stjepana Stipu Mesića.
Neću si postavljati logično pitanje na ovaj preočigledan antilogički silogizam, «Tko je tu lud?», već nudim jedini mogući odgovor, a taj je «Ja sam lud!». Pa naravno da predsjednik mora biti protiv pedera i svih ostalih koji po svojoj seksualnosti ne pašu «prosječnom Rvatu». Naravno da mora predvoditi histeriju protiv stranaca u svakom obliku i formi. Logično je da mora podržavati sadašnji tečaj kune u odnosu na euro jer bi mjesečna rata prosječnog Rvata mogla eventualno narasti za 100 kuna i naravno da mora biti obrazovan i elokventan na više od uobičajena dva jezika kojima raspolaže «prosječni Rvat» (to su naravno hrvatski književni jezik, kojim svi govorimo (deklarativno naravno!) i naški jezik na kojem nas svi razumiju bez greške). Na kraju ne manje važno treba biti i protiv pobačaja jer tako kažu oni crnokošuljaši koji su nam moralni autoritet (tako bar HTV kaže, a oni valjda znaju!).
Kakav bi to degenerik bio da se zalaže za ljudske slobode, da su mu svi ljudi jednaki bez obzira na boju putovnice (da ostale boje i posebnosti ni ne spominjemo), da se zalaže za slobodno tržište i nedirigiranu ekonomiju i da poštuje pravo svekog pojednica na izbor, a protiv prisile? Ma to bi bio upravo izrod nekakvi, a ne potencijalni predsjednik. Pa, ipak mi Rvati znamo što hoćemo, nećemo predsjednika kao što je sadašnji, ali hoćemo Stipu Mesića. Dosljedni smo i principijelni! Tko kaže da nismo, treba ga ubiti. Da, još smo i tolerantni.

petak, 15.10.2004.

Gubitak

Vrhunski stručnjaci našeg Ministarstva financija zagubili negdje 3, 6 milijuna eura. Nestalo! Ne može da se nađe. U jednom trenutku je bilo tu, a u drugom ga nema. Jednostavno isparilo.
To vam je jednostavno tako, kad imaš puno papira jedan uvijek nestane. Ma tko od nas nije ponekad nešto izgubio? Ništa strašno, ispadne ti 20 kuna iz hlača u pranju i nestanu, više ih nikad ne vidiš. Tako je i njima bilo. Uostalom što je danas 27 milijuna kuna. Pa to čak nije ni 30 milijuna kuna. Svakako je manje od 50 mil. kuna, a uopće je neusporedivo sa milijardama. Da se milijarde zagube to bi već bio problem, a desi se i to. Naime kaj!
Najveći državni stručnjaci na polju financija su negdje zagubili rusko bankarsko jamstvo za tamo neke minimalce. Kad se to usporedi sa 120 milijuna eura koje je netko izgubio u Splitu i to točnije Željezari Split to je upravo smiješna svotica. Što je naime bilo?
Svojevremeno je jedna junačka grupica najvećih rvatskih menagera izradila super-duper – waterproof – nepogrešivi plan za revitalizaciju (to vam dođe vraćanje u život!) propale splitske željezare (da imamo ih dvije!). Plan nije nikako mogao da omane, samo država, što će reći porezni obveznici, mora iskeširati 120 milja eura. Isplanirano – realizirano. Nema šanse da nešto fulaju. Ili ipak? Eeeee, zajeb je nastao kad je za to hi-tech postrojenje trebalo kupiti repromaterijal (to vam je ono od čega se radi nešto drugo!). Nastao je zastoj u proizvodnom procesu. Umjetnici u balansiranju tuđim kunama su se isprsili kad je trebalo uložiti milijune eura, ali sad kad je trebalo ubaciti još koji milijunčić da se nešto počne proizvoditi i tako vratiti krediti za prvo ulaganje, e sada više nisu htjeli izložiti hrvatske građane takvom riziku. Ne, oni štite hrvatske obveznike od «nepotrebnog i nekorisnog» ulaganja.
Epilog! Željezara Split nikada nije pokrenula proizvodnju i najmoderniji pogoni su ostali «mrtvi kapital» (to vam je kad imate kapital, ali on ostane mrtav ležati neiskorišten!). Pametnjakovići su tad smislili da bi bilo dobro sve to prodati i zaboraviti na sve, ali dobili su samo jednu poštenu ponudu, i to iz mrske nam Slovenije, koja je teška, pazi sad, JEDNU KUNU. Znači, ovi uložili 120 milja eura, a sad im to ulaganje vrijedi jednu kunu.
Vidite da onaj prvi gubitak od 3,6 mil. eura i nije tako strašan. Može se jednako efikasno izgubit i jedna milijarda kuna, a da nitko ni ne trepne!

petak, 01.10.2004.

HSU

Neke stvari razumijem, neke si samo utvaram da kužim, nešto mi i nije jasno, ali činjenica da je 9% ljudi kojima smo dali pravo glasa kao najpoželjniju stranku izabralo Hrvatsku stranku umirovljenika me upravo izbezumljuje. Taj i takav podatak je, kao direktnu posljedicu znanstvenog (da baš!) istraživanja, konstatirao Bago u Dnevniku. Ne postoji niti jedan jedini logički silogizam na temelju kojeg možeš izvući konkluziju da je HSU naj stranka u Rvata. Dobro, kad malo bolje pomislim nije mi baš neki argument jer to po meni vrijedi za 97% političke scene, ali HSU se osim toga protivi i zakonima fizike i zakonima metafizike kao stranka.
Pođimo redom. To zapravo i nije stranka nego kvazisindikat jedne neradničke interesne grupe. Grupa je zapravo izraz kojim debelo napuhavam stvarni karakter tih par starčeka jer su oni tek grupica penzića, koji su si nakon završetka burnog i aktivnog radničkog životnog vijeka tražili neku zanimaciju. I našli su si! Bave se omiljenim hobijem svih Hrvata -strančarenjem. Međutim, činjenica da 9% ljudi misle da ovi senior sitisen misle ozbiljno je jedna bolesna šala sudbine.
Najtragičnije je da od gore spomenutih 9% njih 99,9% nije u stanju imenovati nit jednog jedinog od tri moguća komada saborskog zastupnika HSU. Za njihovog predsjednika Jordana nisam siguran koliko je (ne)poznat, ali kladim se da je njegova politička prepoznatljivost u RH negdje na razini između Danire Nakić i Branka Vukelića (tko zna tko su ovi dobije nagradu!).
Koliko su apsurdne posljedice neobjašnjive popularnosti HSU svjedoče i njihova tri mušketira u Saboru. Do sada ih nitko nije čuo ništa govoriti, pa su njihovi stavovi ostali debela nepoznanica. Koliko im je stalo do penzića svjedoči i podatak da je jedan, prije pada mu sjekire u saborski med, bio zaposlen, jedan je velevlasnik stambene zgrade, a o trećem ne znam apsolutno ništa.
E sad, na kojim temeljima leže uzroci njihove popularnosti i stalnog rasta rejtinga (u Požegi su na lokalnim izborima bili treća stranka po snazi!) to mene muči? Valjda je tajna u njihovoj sposobnosti da pregovaraju. Tako već mjesecima pregovaraju o donošenju Zakona koji će riješiti sve probleme. Svaki put im Sanader obeća da će Zakon vidjeti kad ga još jednom doradi, a oni svaku put zauzmu oštri stav da je to zadnje odlaganje do sljedećeg odlaganja. Upravo su sad bili zaključili da je zadnja odgoda do prvog pogleda na spasonosni Zakon nedopustiva i da je nužno poduzeti najodlučnije korake da sljedeća odgoda ne traje tako dugo. Eeee, to je valjda to.
Zapravo kad bolje razmislim nisu oni ništa krivi. Ljudi vole sastančiti i pljuvati po Vladi i tražiti novce od svih i svakoga i pozivati se na povijesna, sadašnja i buduća prava koja su svojim postojanjem zaslužili. Problem je zapravo u 9% pametnjakovića koji valjda misle da će im činjenica da su oni umirovljenici i da su za tamo neke umirovljenike omogućiti da budu bogati i sretni, da imaju manje kila nego imaju ili više, već prema potrebi, da imaju bujniju kosu, više zubi na broju i da na teveju ide Čarolija 24 sata u sedam dana i tako čitavu godinu. To je prava tragedija da mi imamo horde onih koji misle da će im tamo neki HSU osigurati novce kojih nema i koje nitko nije zaradio, a bogme ovim tempom i nikada niti neće.

<	listopad, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Zašto blogam

Kada plaćenim blogerima (popularno zvanima kolumnistima) promakne neka tema ili ju ne "obrade" po mom ukusu dobijem neutaživu potrebu odraditi to na svoj način

Čitajte me i komentirajte i na

Meni cool blogovi

Megi
The Last Broadcast
Modesti Blejz
Pastoralni kupus
WinstonW
Zrinsko pismo
Plodovi zemlje
Annie De Meni
Pax et Discordia

Konkurencija

Jutarnji list
Večernji list
Novi list
Vjesnik
Slobodna Dalmacija

Primam poštu na:
redpen(at)net.hr