26.09.2006., utorak
someone told me love would all save us... but how can that be, look what love gave us...
Uništeni raj Ne idi, ne prepuštaj se gomili... Ne pripadamo tamo, ako odemo, uništit će nas... Molim te, jedini moj, ne idi. Suza joj je kanula u oku, a glas je drhtao. Nije htjela da vidi da je slaba, da plače, toliko nije mogla dopustiti. Ali sad, kad zna da ga tako lako može izgubiti među svim klonovima, plač je bio najmanji problem. Ne idi, preopasno je, izgubit ćemo se... Zašto ne možemo zauvijek ostati tu, gdje smo sad, odvojeni i sretni? Što nam fali?  počelo je ovako... Kad se nađu dvije duše koje su jednake, one se moraju spojiti. Ljubav je suprotna magnetu. Magnet privlači strane koje su suprotne, a ljubav je oduvijek bila bliža ljudima koji jednako dišu. To je prevazišlo i kemiju, u trenutku kad se nađu dvije duše jednake po svemu, među njima nema kemije, među njima je spona, most koji se gradi na klimavim, ali najčvršćim daskama. Ljudi koji su sami, marginalizirani, oduvijek su više mogli cijeniti trenutak spajanja duše s drugom dušom. Njih dvoje su se našli sami, u sudbinskom trenutku samoće, praznine, sivila, jedno u drugom su vidjeli boju. Riječi su tako nepotrebne u tom momentu, samo bi narušile čaroliju bojanja sivila. Spajanja ruke, stvaranja mosta. Prvi osmijeh na licu, kontakt očima, skrivanje srama, lupanje srca. Nije trebalo puno vremena, vrijeme je predragocjeno da se troši na takve trivijalne stvari, htjeli su samo biti jedno s drugim, svaka sekunda je važna, trebalo je popuniti svu samoću koja se skupljala u njima svih ovih godina. I tih par trenutaka njihovog jedinstva graničili su sa snovima. Ni jedne mane, ni jedne trzavice, savršenstvo na zemlji... Ni jedan trenutak koji je tako savršen, ne može dugo trajati. Potpuno su se marginalizirali, odvojili od drugih. Ona je to htjela jer je ona znala što ljudi rade. Kako uništavaju sve na što su ljubomorni, kako unose nemir i svađu, sve ono od čega su bili zaštićeni u svom malom raju. Njemu to nije smetalo, s njom bi išao i u pakao ako je bilo potrebno, samo da ima njenu ruku u svojoj i ići će gdje god ona želi. Tako su proveli svoje savršene trenutke. Ono što ne možemo imati, zauvijek će nas najviše privlačiti. Odjednom se u njemu javi duh slobode, poput divljeg vranca htio je trčati, ludovati, biti u gomili. Primjetila je njegovu promjenu i nadala se da će brzo nestati. No želja za slobodom se sve više javljala, pojačavala i rekao joj je što želi. Neće nam se ništa dogoditi, bit ćemo među puno ljudi, ali svejedno ćemo ostati ono što jesmo! Volim te još uvijek jednako kao što sam te volio kad smo bili samo nas dvoje, ali ne želim da zauvijek budemo samo nas dvoje. Srce joj je počelo jače kucati. Početak kraja kojeg je ona oduvijek znala osjetiti. Odvojila se od ljudi kad su ubili njenu nevinost i vjeru, znala je dobro zašto ne želi vratiti se među te strvinare. A on sad želi njihov raj napraviti tako ranjivim... Nije mogla to podnijeti, nije mogla to napraviti. Molila ga je da to ne radi njihovom raju, da ostanu tu gdje jesu, gdje su tako sretni, ali svakom njenom molidbom da ostanu, njegova se želja pojačavala. Svi veliki osjećaji su povezani na neki način i od jednog do drugog ima manje od jednog koraka. Od njegove velike ljubavi prema njoj, javila se iritiranost, ljutnja. Zašto ga želi posjedovati, on nije lutka koju može ljubomorno čuvati samo za sebe, on želi ići među ljude, osjećati se živim, ne može se rezervirati samo za nju! Počeo se pitati je li on zbilja ikad osjećao ljubav prema njoj kao što je mislio da osjeća. Sad ju je gledao s gnušanjem, a nije bio svjestan toga. Još joj je govorio da ju voli, a crv mržnje u njemu se hranio. Želim otići. Ne mogu više biti samo s tobom i nikim više. Dođi sa mnom, neće nam nitko ništa, nemoj mi braniti da idem gdje želim jer će se samo onda naša ljubav uništiti. Dođi sa mnom, sve će biti u redu. Osjetila je da će ga izgubiti ne ode li s njim i da se on nikad neće žrtvovati zbog nje. Previše ga je voljela, više od sebe. Uzela je njegovu hladnu ruku i krenula prema gužvi, zlobnim komentarima i pogledima ruganja. Šaputanja i tračevi, sve od čega je pobjegla jednom davno, sad je opet u njenom životu. Vidjela je kako je on sretan, kako uživa u buci, vrevi, žamoru, privlačenju pozornosti. U trenutku kad je pomislila da će ona to preživjeti, da će on svejedno biti s njom kao što je i prije bio, pustio joj je ruku. Okrenuo se od nje i pričao s grupicom ljudi koja ga je tapšala po ramenu i govorila mu kako je zanimljiv. Gledala je u svoju ruku, još toplu od njegove i osjećala kako se hladi. Suza padne na dlan. Pogledala ga je zadnji put i po drugi put u životu pobjegla od svojih demona, ljudi. Shvatio je da je nema tek sljedećeg dana. Duša mu je bila prazna, sad bez nje. U tom je momentu shvatio kako se zavarao da će biti sretniji među svim tim glumcima. Ona je bila njegova sreća, a on ju je tako pustio. Uništio njihov raj. Išao ju je naći, trčao svom snagom, pretražio cijeli grad, ali nje nije bilo. Vratila se u svoje sivilo, prozirnost, suze su opet tekle, slanije nego ikad. I on se vratio u svoje sivilo, nije se vratio ljudima koji su ga privukli svojim bojama i glumom. Pustio je jedinu osobu koja ga je voljela, gotovo ju zamrzio jer ga je voljela. Duša samo jednom u životu nađe svoju savršenu polovicu, a on je svoju uništio. Sada hodaju odvojeni, nikad potpuni. Ljudi su uspjeli, uništili su njihov raj.  ...završilo ovako |
16.09.2006., subota
Ljudi opraštaju sve osim iskrenosti i ljubavi...
Pismo iskrenosti Ovo je moje pismo vama. Priznajem sve što sam oduvijek tajila, govorim sve što sam oduvijek šutila. Lagala sam vam. Svakim danom kad ste me gledali ravno u oči i mislili da vam govorim ono što mi leži na srcu, znajte, bila je laž. Nije mi bio nikakav problem gledati vas u oči i besramno lagati. Pitate me kako? Nije teško pogoditi. Sjećate li se onog dana kad je nebo bilo crno, čak ni tamno plavo, nego beskrajno crno i kad se zvijezde nisu smjele pojaviti? Sjećate li se onog dana kad je vjetar nosio sve pred sobom, a pričao je priču tuge i plača? Sjećate li se onog dana kad ste tako lagano odglumili da vam značim nešto, a u srcu vašem je bila praznina vezana uz moje ime? To je bio dan kad sam vam počela besramno lagati. Ne, nemate me pravo optuživati, vi ste prvi krenuli tom stazom. Jednom davno nas je vezala ljubav, danas nas još veže samo moja laž. Kako to da ja mogu ispasti negativac u ovom pismu kad sam ja bila ta koja je uvijek sama završila? Gdje je nestala sva ljubav koju ste gajili prema meni i obećanja da ćete biti uz mene ma što se dogodi? Da, istina je, vrijeme sve mijenja, ništa nije stalno, zar i ljubav? Zar nije ljubav ono što ostaje unatoč svemu, što pobjeđuje svaku tamu, što je rješenje za sve, utočište za svih? Iznimka sam u svemu, očito i u tome. No, odakle vam srama mene gledati optuživačkim pogledom punim nevjerice i razočaranja jer sam se usudila lagati? Nakon svega, što sam drugo mogla? Nisam vas htjela izgubiti, previše vas svih volim, rađe ću sebe ubiti nego ostati bez vas, zašto vam smeta moje laganje? Samo sam prešutila sebe samu i bila ono što želite da budem. Moj je jedini grijeh bio što sam vam htjela udovoljiti, a na kraju ispada da ste vi ti koji ste me najviše kaznili. Ovo je moje pismo vama. Pismo puno ljubavi i razočaranja. Dvije sestre koje idu jedna uz drugu. Dala sam vam što sam imala, zadnji atom svog bića i niste mi trebali dati ništa zauzvrat. Možda samo oprost što sam vas previše voljela... Zašto se sve na ovom svijetu mora kažnjavati, pa i ljubav? Zašto se odmah misli na nešto negativno, na nešto pokvareno, trulo, opako i lažno? Nikad vas nisam tražila ništa zauzvrat, čak ni vašu ljubav, samo sam htjela da mi vjerujete kad vam kažem da sam mislila to zbilja. Ubrzo zatim sam počela lagati. Nisam mogla više gledati vaše poglede pune skepticizma u kojima se pokazivalo vaše mišljenje o meni. Neprilagođena, drukčija i s druge strane. Morala sam nekako zanemariti te demone u meni, te drukčije osjećaje, nekako sam morala postati sličnija vama. Bezobzirna i sebična. Moja ljubav prema vama borila se iznutra, nikako ju nisam mogla ubiti, svakim danom je sve više rasla, jer ste vi ipak ljudi zbog kojih moje srce kuca. Unatoč svemu, vi ste oni koje ja volim čak i kad me odbacite, ljubav ne umire. Da spasim sebe, a sebe mogu spasiti samo ako sam blizu vas, morala sam lagati. Molim vas, ne gledajte me tim pogledima kojima mi dajete do znanja koliko me više ne volite... Ne mogu gledati razočaranja kad sam se toliko trudila samo da vas zadovoljim. Rađe recite da sam za sve ja kriva, optužite me za sve, samo nemojte šutiti i gledati me tako prodorno... Ubija me svaki vaš dah ravnodušnosti... Budite ljuti na mene, bjesnite na mene, lagala sam vam, samo nemojte šutiti! Svi mi znamo koliko je svijet nepošten, zar ne može to biti moja olakotna okolnost? Svijet je kriv, svijet i moja priroda, mrzite me iz dna duše, samo nemojte biti umukli... Ono što je ostalo od mene, raspara se na komadiće kao smrskani kristal, topi se kao batrljak odbačenog voska, koji više ne služi ni za što kad vidi koliko vama nije stalo... Ovo je moje pismo vama. Priznajem vam sve što sam lagala. Jer jesam, lagala sam vam svakim danom kad ste me gledali u oči, a ja sam vam se smiješila. Lagala sam vam svakim dahom, tajila sve što mislim o vama. I nikad nećete saznati što osjećam prema vama jer ono što je ovdje zapisano bit će spaljeno. Nikad nećete saznati moju laž. Lagala sam vam da vas ne volim samo da budem poput vas. No nikad mi to nije pošlo za rukom. Voljela sam vas oduvijek i zauvijek ću vas voljeti... napisala sam Pismo iskrenosti iz jednostavnog razloga što ono ne postoji. danas se iskrenost najviše kažnjava, a kad je ta iskrenost još vezana uz ljubav, onda je neoprostiva. sve je danas iskvareno, ljubav ponajviše i uz ljubav su se počeli vezati svi negativni epiteti! kako je to moguće? kad danas nekome kažete da ga volite, pomišlja se ili - da ste to rekli ishitreno i to ne mislite; da ste to rekli samo da se riješite toga, a ne mislite to; da ste nešto zgriješili pa je to izvlačenje; da ste dijete koje voli svih. pa kad onda ljudi zbilja vole? kad je to iskreno? čini se da toga više nema i da je ljubav postala komercijalni trik. ljubav je ono što se prodaje, čula sam to od nekog redatelja. ne zvuči li to tako hladno? ono što se prodaje... koja je onda razlika između ljubavi i kurve? isto je, prodaje se, potražnja je velika, ali je lažna. sve za pare, čak i ljubav... a kad se nađe netko poput djevojke (ili dečka) koja može napisati ovakvo pismo, onda je ona zastranila, luda je, fali joj par dasaka u glavi, nenormalna... samo zato što je voljela... |
10.09.2006., nedjelja
Bolje bit će da zaboraviš i smiješiš se nego da se sjećaš i tuguješ...
Htjela mi je ispričati priču koju nitko nije razumio. Priču koju svi osuđuju i čine ju nepostojećom. Prvi put me vidjela tog trenutka, kad je sjedila preko puta mene. Gledala me kao što se stranci gledaju, bez previše osjećaja. No njene su oči odavale priču koja se pričala bez riječi, koja se slušala s onim osjetima koji vise u zraku, za koje znamo da postoje, ali ih ne vidimo (poput vremena), samo vidimo njihove posljedice. Bila je blijeda, pomalo ispijena lica, a oči su joj bile velike i bistre. Vidjela se neka praznina u njima, ne praznina iz hira ili iz toga što je takav pogled veoma popularan, bila je to ona praznina koju samo drugi ljudi mogu učiniti. Ljudi su jedina stvorenja koja mogu toliko ispiti drugu dušu, potpuno uništiti svaku nadu i optimizam. Tužno je vidjeti mladu osobu koja je bila tako prazna iznutra kao što je ona bila. Gledala si je u stopala i držala glavu u rukama. Bila je zbunjena, trebao ju je netko savjetovati, usmjeriti što da radi. No nikog nije bilo, ona se zatvorila u sebe, u sebi stvorila svoj mali svijet u koji više nije puštala nikog. Sad ju smatraju čudnom, sad kad više ne želi otvoriti svoje srce nikom, a prije kad je to mogla, tad su ju toliko izranjavali da je od njenog srca sad ostala samo prazna ljuštura. Tog joj je trenutka trebao savjet, nek joj netko kaže kako će nastaviti naprijed, sama i zatvorena srca će morati kročiti kroz svijet. Znala je u sebi da je to najbolji način ako želi preživjeti, vjeruj samo sebi i nikome više jer kome god budeš vjerovao, iznevjerit će te. A opet joj je bilo tako teško dok je sjedila sama. Nitko se nije ni potrudio približiti joj se, svi su odustali čim su vidjeli da se njeno srce neće samo tako dati na dlanu. Danas svi traže što sami ne daju. Nesebičnost je nestala davno, ni jedan se čovjek više ne sjeća tog osjećaja nesebičnosti, ispred sebe nema ničeg, samo je vlastita korist važna, bez obzira na svih. Svako čuvstvo koje je ostalo u tragovima, koje je većina izgubila, mora biti uništeno. Sebičnost je davno pobijedila, sad je samo još ostalo to da se nesebičnost potpuno iskorijeni. Njena mladost ju je činila nevinom i nesebičnom. Nisu ju mogli podnijeti jer je ona još i dan danas stavljala druge ispred sebe i morali su uništiti tu njenu osobinu. I uspjeli su. Pustili su ju kad su ju trebali držati, onog trenutka kad joj je trebala pomoć svi su se stopili u gužvi, a ona je ostala sama. Nije više mogla druge stavljati ispred sebe jer drugih nije ni bilo. Ostala je samo ona i njena prazna unutrašnjost. Bez ponosa je svih zazivala, vrištala imena svojih oslonaca, a nitko se nije odazivao. Nije htjela to pokazati, ali bila je razočarana. Kako je ona, koja je bezuvjetno uvijek bila uz svih, mogla ostati sama? Kako je moguće da vrišti upomoć, a i dalje sjedi sama i drži glavu u rukama? Htjela je mrziti, htjela je svih toliko mrziti da ih ne želi više vidjeti, a svakim pokušajem mržnje samo ih je još više voljela. Koliko su je oni odbacivali, toliko više je ona njih voljela. Kane joj suza u oku. Ispričala mi je svoju priču, svoju ispovijest o napuštanju. Dala je sve od sebe da sad ne sjedi sama, ali nije bilo dovoljno. Suza je pala i tlo ju je upilo, zauvijek zaboravilo, kao da je nikad nije ni bilo. Bila je to zadnja suza, više ih nije imala. Sad je zbilja dala sve što je imala, čak i suze. Prišla mi je i uhvatila me za ruku. Ne znam zašto je mene izabrala od svih ljudi koji su bili oko nje. Zašto je meni odlučila ispričati svoju priču? Ne daj svoje srce nikome, jer ti ga nitko neće vratiti u cjelosti. Drži ga za sebe jer ga samo ti zaslužuješ i ne nasjedaj na slatke riječi koje postoje samo da te zavaraju. Ne daj svoje srce nikome jer tebi nitko ne bi dao svoje... rekla mi je njena duša... eto još jedna priča je napisana. samo napominjem da je fiktivna, za sve morone koji to ne mogu shvatiti. a zaboli me i da misle da nije fiktivna. što reći... što me inspiriralo... zbilja mislim da nesebičnosti više nema, jer svatko će raditi samo za svoju korist. i zbilja mislim da ne vrijedi davati svoje srce bilo kome, rađe nek vas ljudi smatraju zatvorenima nego da se otvarate ljudima koji to nisu zaslužili. rijetki uspiju naći ljude koji zbilja to zaslužuju (makar u nečem imam sreće...) i teško je prepoznati takve osobe. slatke riječi, fraze, sve su to oružja kojima se krade srce i ne nasjedajte na to. romantika? romantika i darovi su tu samo da traže nešto zauzvrat. dečko curi kupi cvijeće kad je nešto zgriješio, a ne kad je vidio tu prekrasnu crvenu ružu koja ga je na nju sjetila. to su bajke za djecu, a ne realnost. pazite kome dajete svoju nutrinu, može se dogoditi da ju više ne dobijete nazad... pozdrav svima koji shvaćaju što je priča, a što je iskustvo. |
