10.09.2006., nedjelja
Bolje bit će da zaboraviš i smiješiš se nego da se sjećaš i tuguješ...
Htjela mi je ispričati priču koju nitko nije razumio. Priču koju svi osuđuju i čine ju nepostojećom. Prvi put me vidjela tog trenutka, kad je sjedila preko puta mene. Gledala me kao što se stranci gledaju, bez previše osjećaja. No njene su oči odavale priču koja se pričala bez riječi, koja se slušala s onim osjetima koji vise u zraku, za koje znamo da postoje, ali ih ne vidimo (poput vremena), samo vidimo njihove posljedice. Bila je blijeda, pomalo ispijena lica, a oči su joj bile velike i bistre. Vidjela se neka praznina u njima, ne praznina iz hira ili iz toga što je takav pogled veoma popularan, bila je to ona praznina koju samo drugi ljudi mogu učiniti. Ljudi su jedina stvorenja koja mogu toliko ispiti drugu dušu, potpuno uništiti svaku nadu i optimizam. Tužno je vidjeti mladu osobu koja je bila tako prazna iznutra kao što je ona bila. Gledala si je u stopala i držala glavu u rukama. Bila je zbunjena, trebao ju je netko savjetovati, usmjeriti što da radi. No nikog nije bilo, ona se zatvorila u sebe, u sebi stvorila svoj mali svijet u koji više nije puštala nikog. Sad ju smatraju čudnom, sad kad više ne želi otvoriti svoje srce nikom, a prije kad je to mogla, tad su ju toliko izranjavali da je od njenog srca sad ostala samo prazna ljuštura. Tog joj je trenutka trebao savjet, nek joj netko kaže kako će nastaviti naprijed, sama i zatvorena srca će morati kročiti kroz svijet. Znala je u sebi da je to najbolji način ako želi preživjeti, vjeruj samo sebi i nikome više jer kome god budeš vjerovao, iznevjerit će te. A opet joj je bilo tako teško dok je sjedila sama. Nitko se nije ni potrudio približiti joj se, svi su odustali čim su vidjeli da se njeno srce neće samo tako dati na dlanu. Danas svi traže što sami ne daju. Nesebičnost je nestala davno, ni jedan se čovjek više ne sjeća tog osjećaja nesebičnosti, ispred sebe nema ničeg, samo je vlastita korist važna, bez obzira na svih. Svako čuvstvo koje je ostalo u tragovima, koje je većina izgubila, mora biti uništeno. Sebičnost je davno pobijedila, sad je samo još ostalo to da se nesebičnost potpuno iskorijeni. Njena mladost ju je činila nevinom i nesebičnom. Nisu ju mogli podnijeti jer je ona još i dan danas stavljala druge ispred sebe i morali su uništiti tu njenu osobinu. I uspjeli su. Pustili su ju kad su ju trebali držati, onog trenutka kad joj je trebala pomoć svi su se stopili u gužvi, a ona je ostala sama. Nije više mogla druge stavljati ispred sebe jer drugih nije ni bilo. Ostala je samo ona i njena prazna unutrašnjost. Bez ponosa je svih zazivala, vrištala imena svojih oslonaca, a nitko se nije odazivao. Nije htjela to pokazati, ali bila je razočarana. Kako je ona, koja je bezuvjetno uvijek bila uz svih, mogla ostati sama? Kako je moguće da vrišti upomoć, a i dalje sjedi sama i drži glavu u rukama? Htjela je mrziti, htjela je svih toliko mrziti da ih ne želi više vidjeti, a svakim pokušajem mržnje samo ih je još više voljela. Koliko su je oni odbacivali, toliko više je ona njih voljela. Kane joj suza u oku. Ispričala mi je svoju priču, svoju ispovijest o napuštanju. Dala je sve od sebe da sad ne sjedi sama, ali nije bilo dovoljno. Suza je pala i tlo ju je upilo, zauvijek zaboravilo, kao da je nikad nije ni bilo. Bila je to zadnja suza, više ih nije imala. Sad je zbilja dala sve što je imala, čak i suze. Prišla mi je i uhvatila me za ruku. Ne znam zašto je mene izabrala od svih ljudi koji su bili oko nje. Zašto je meni odlučila ispričati svoju priču? Ne daj svoje srce nikome, jer ti ga nitko neće vratiti u cjelosti. Drži ga za sebe jer ga samo ti zaslužuješ i ne nasjedaj na slatke riječi koje postoje samo da te zavaraju. Ne daj svoje srce nikome jer tebi nitko ne bi dao svoje... rekla mi je njena duša... eto još jedna priča je napisana. samo napominjem da je fiktivna, za sve morone koji to ne mogu shvatiti. a zaboli me i da misle da nije fiktivna. što reći... što me inspiriralo... zbilja mislim da nesebičnosti više nema, jer svatko će raditi samo za svoju korist. i zbilja mislim da ne vrijedi davati svoje srce bilo kome, rađe nek vas ljudi smatraju zatvorenima nego da se otvarate ljudima koji to nisu zaslužili. rijetki uspiju naći ljude koji zbilja to zaslužuju (makar u nečem imam sreće...) i teško je prepoznati takve osobe. slatke riječi, fraze, sve su to oružja kojima se krade srce i ne nasjedajte na to. romantika? romantika i darovi su tu samo da traže nešto zauzvrat. dečko curi kupi cvijeće kad je nešto zgriješio, a ne kad je vidio tu prekrasnu crvenu ružu koja ga je na nju sjetila. to su bajke za djecu, a ne realnost. pazite kome dajete svoju nutrinu, može se dogoditi da ju više ne dobijete nazad... pozdrav svima koji shvaćaju što je priča, a što je iskustvo. |
