Bues poluprospavane noći
Sanjala sam kako vrištim, i sanjala sam tebe i tvoga brata. Jednom od vas sam držala glavu iznad vode dok se nisam sama ugušila. Sanjala sam i Vladimira Putina. Ubij me, ali tu metaforu ne znam objasniti...
Gledam posudicu punu spajalica na mom radnom stolu. I nju sam sanjala. U snu je bila prazna, ništa nije ostalo u njoj.
Ti skupljaš spajalice, sjećaš se?
Čudno mi je kako hladnokrvno pišem ove redove... uistinu, nije više ništa ostalo. Baš ništa. Ni jedna spajalica.
Prije nego sam to sve sanjala, napisala sam neke stihove, to mi dođe umjesto vrištanja i bacanja šake spajalica u smeće. Vrištanjem si uništim glas, a spajalice mi trebaju za referate i seminarske radove, pa neće mi zbog tebe školovanje propasti...
Ali ne znam gdje ću sa Putinom, to je ono što me zapravo muči cijelo jutro...
Evo vam moj blues poluprospavane noći:
I.
Kaže Gavran - nikad više!
Kapu skidam, dragi Poe,
tako moja duša diše
takvu ti poznam bol.
Kaže Gavran - nikad više!
- i pred vlak se Ana baca,
te su boje crne kiše
ovog umorog stranca.
Kaže Gavran - nikad više!
Tako sada vrištim ja,
takve stihove pišem
takve barem pisat znam.
Kaže Gavran - nikad više!
Romeo otrov pije,
a Julija diše, diše,
netko se iz publike smije.
Kaže Gavran - nikad više!
Kapu skidam, dragi Poe,
šapući mi tiho, tiše:
''Quoth the Raven - Nevermore!''
II.
Hajde da se još večeras rasipljem stihovima
Da još jedan put budem... to, pjesnik.
Ovo nije posljednja pjesma tebi pisana
jer nema ih mnogo kao što ti jesi.
Da izliječim slomljeno srce,
ja sad ga idem lomiti opet
i tako u beskraj dok ne pukne.
Jednom nekom popustiti mora
grumen leda 'mjesto moje duše
i ovi moji hramovi od boli
- moje kule sada se ruše!
Nisam večeras vidjela zvijezde,
ni jad ni tugu osjetiti ne mogu.
Hodam bez koraka, ravnoteže
kroz maglice rasute po molu.
Bol je uvijek najbolja muza,
bol me hrani, daje mi zrak
i samo do osmjeha tužna
znam da to sam prava ja.
Spalit ću riječi rečene nekad,
uvrede teške, dobro ih znaš,
i sama, sama kao i prije
prošetati mojim dolinama sna.
Ti si trebao nekog poput mene,
ali tebe nisam trebala ja,
prelagano sada idem dalje
korak naprijed maskiran je u pad.
Čemu nebesima teže neki?
Bila sam gore - baš posebno ništa.
Samo oni što na zemlji su sretni,
razumiju riječi ovog pjesnika.
III.
Znam da diše, znam da živi
i to je sve što trebam znat.
Imena ne znam, nit' se krivim,
jer ime, duša - to je prah.
Zaklela se jednom, dvaput,
odnese to život i jad
- dušu sam davala u zakup -
ne, ime ja ne moram znat!
Bojim se samoće, to znaš,
samo nje se bojim ja,
tako noćas sama sam baš,
hladno je, ne dolazi san.
Čeka negdje il' ode već,
ne zanima me tko je taj
Al' hladnoća kad počme peć
mom vratu treba njegov dah.
IV.
Netko gradi stepenice u nebo,
baš se pitam čemu to,
bude li dovoljno gore gled'o,
brzo će htjet dolje doć.
(all rights reserved - ADC)
ostavi trag… (19) | printaj. | x | ^
