istina živa
Tvoj dah na mojoj ključnoj kosti.
Onom jednom savršenom dijelu svakog bića.
Onom gdje se vrat spaja s ramenima, već sam pisala o tome.
To želim večeras.
Kao dijete koje odbija čokoladu i bombone, ja želim samo tebe.
Zaustavljeni smo u ovoj drami, u sceni gdje se volimo, ne znamo tekst dalje, stojimo.
Iako publika čeka, da te pljusnem ili poljubim? - Tko će uistinu znati.
Pozornica pod nama šuti i pušta nas da se opojno smijemo u sebi.
Njima. Ali ne na glas, da ne pokvarimo ovu savršenu scenu.
To je tek drvo, pod pod nama, a to su tek ljudi, namrštena lica.
Pitaju se jesu li za ovo platili kartu, sramota nekom Shakespeareu.
Trećerazredni glumci na pozornici.
Hamlet i Ofelija.
Uhvaćeni u trenutku.
Kad su se voljeli.
ostavi trag… (15) | printaj. | x | ^
TamTam
Postoje Anđeli.
Ja znam da postoje, jer ja vjerujem u bajke. Ja znam da postoje jer sam ih upoznala tako mnogo puta.
Upoznala sam jednog Anđela, ovdje je mađu nama, samo ga vi ne vidite, ali ja znam da je tu, ja znam da diše isti zrak kao i ja i taj osjećaj je istodobno nevjerojatno erotičan, jer se sjetim i drugih ljudi koji dišu taj isti zrak.
Dodirujmo se udisajima.
Postoji Anđeo.
Sjetim se osmjeha tog Anđela svaki put kad mi je loše, moj Anđeo je uz mene, ona me čuva od crnih misli i crnih dana. Ima neka veza koju dijelimo ja i taj Anđeo, nešto neraskidivo i vječno, nešto nadzemaljski.
Ali ona nije samo moj Anđeo. Baš šteta što to moram reći jer bih je htjela zadržati samo za sebe. No ne mogu. Ona je svačiji anđeo, jer ona je jedna od onih ljudi koji se rode da bi svima izmamili osmjeh na lice.
Čuvaj mi se, Anđele, ima još puno ljudi koji te trebaju.
ostavi trag… (7) | printaj. | x | ^
Bolesni kašmir
Razbijam kistaliće žara cigare,
uvijek sam voljela taj zvuk.
Pjesnički se um zamisli ponekad
nad parodijom njenog dima
sret tišine uspavanog ljeta
i sparine jugoistočnog vjetra,
kako se razbijaju prikaze
Filtera 160.
Pritisak života je u zraku,
tamna koža prekrivena madežima
i znojem nakon spavanja
očiju boje jezera.
Oronuli osjećaj zdravog tijela,
proteže se sve do mora
gdje smo se kupali kao djeca,
dok mi je kosa bila plava
i gušio me miris bolesnog kašmira
Filtera 160.
ostavi trag… (17) | printaj. | x | ^
Pričala sam jučer o savršenim ljudima
Sa tvojim imenom na usnama.
Pričala sam jučer o savršenim ljudima.
Tako si mi bio u mislima dok sam joj govorila da postoje.
Ne znam jesmo li savršeni, ali vjerujem da jesmo, nismo savršeni za ovaj svijet, savršeni smo jedno za drugog, moje čelo je upravo kao stvoreno za tvoje rame, tvoja kosa za moje prste. Istina je da poznajem tvoje misli unaprijed, ali tome nikad ne povjerujem i zato se tako često spotičemo. Bez brige, naučit ću se vjerovati sama sebi.
Pričala sam jučer o savršenim ljudima, uveseljavala me misao da ja znam da postoje. Što god se dogodilo nakon nas (iako mi znamo da ne postoji nakon nas, ali moram to reći, jer postoje ljudi koji misle da sam racionalist) mi znamo da smo si bili savršeni u svakom svom nesavršenom potezu.
Nadam se samo da nećemo biti presavršeni.
9
ostavi trag… (4) | printaj. | x | ^
Bleeding Bride
Inače ne pišem pjesme na blogu, ali jedna me narančasta blogerica svojim neodoljivim osmjehom nagovorila da ova završi ovdje. Evo, ovo je dakle za nju ;)
All rights reserved.
Savršena pjesma
Bolesne su ovo karmine
- već nas vidim pijane,
a još noge nisu kročile
preko praga umrle.
Njeno tijelo na tom odru
- graciozno dižeš čašu
i kožu od smrti modru
prekrivamo sada strašću.
Zar ona tu mrtva leži?
- ja poznam joj tužne oči
i ukor što iz njih bježi:
''Do svih ste vi morali moći!''
Prepoznajem joj tamnu kosu
blijedu kožu, tu krvi nema,
al strast se već po njoj prosu
i ona blijedi, postaje sjena.
Vrisak sada, dragi moj,
- znaš li koga smo ispratili?
Od sveg što uđe u život tvoj
strašću smo Ljubav pokopali.
ostavi trag… (17) | printaj. | x | ^
hahaha
Večeras sam dala boli drugo ime. Večeras sam nadišla značenje boli. Razbacala sam naše fragmente po zelenoj travi i poklopila rukama uši. Ja te ne čujem! Ne čujem!
Daj da budem večeras razigrano dijete. Ne govori mi stvari koje ne želim čuti, ne otkrivaj mi istine umotane u laži.
Dakle, to si ti, moj nekad voljeni.
Zrak koji sam disala.
Pogled pred kojim sam se topila.
Čundo je to.
Kako nakon ljubavi ostaje samo mržnja.
U život jednu krajnjojst mijenjamo za drugu.
Daj da ti se večeras smijem u lice.
Znao si od početka, proklet bio.
ostavi trag… (21) | printaj. | x | ^
Pronašla sam danas anđela u nama
Uvijek su me fascinirale ženske grudi dok dišu.
Gore. Dolje.
Kao da je cijela vječnost pred njom.
Tako profinjen pokret, tako jednostavan i pun života, a opet tako doveden do pukog savršenstva.
Lijepa i nježna koža zategnuta oko ključne kosti, ocrtava oblike njenog vrata i nastavlja se na blaženstvo njenog udisaja i izdisaja.
Kao da je ništa ne može omesti.
Tako senzualno i zavodljivo, ne treba joj ništa više. Tako strastven pokret i tako stalan, a opet nimalo zloupotrebljen, nimalo iskvaren. Samo to su joj ostavili, poput paperja nježan dah za koji nitko neće moći reći da je na ijedan način okaljan.
Uisitnu, ne znam zašto me to uvijek fasciniralo, ali mislim da sam pronašla jedan od razloga.
To biće, to savršenstvo, postoji ondje, nečija je voljena, nečiji razog za život, i ona - ona diše!
ostavi trag… (33) | printaj. | x | ^
I just died in your arms tonight
Sanjala sam da me ljubi dotični umjetnik. Na svoj svojstven, umjetnički način, ako postoji način na koji to umjetnici ljube i ako uopće smijem nazvati ga umjetnikom. Bio je to kratak san, kratak dodir usana, kratki treptaj, a onda sam se probudila, očito moja i ovako izmučena duša nije mogla podnijeti toliku količinu života u jednom – zamišljenom – dodiru. Bio je drugačiji nego li što uistinu jest, ako smijem odrediti kakav je tko. Ne dušom, izgledom. No imao je one iste plave oči. Znate kakvi su ljudi u snovima – nisu kao u stvarnosti, ali ipak su oni. No imao je iste plave oči i po njima sam ga prepoznala, jer bio je to onaj pogled koji ne bi mogla zamijeniti ni za tisuće drugih, znate već – oni pogledi koje dobijemo samo nekoliko puta (ako smo te sreće) u životu i onda nas dalje uspomena na njim može grijati i više nego li je potrebno da preživimo.
Bio je to u principu tako glup san, ispunjen besmislenim dijalozima, pa čak i kornjačama (uistinu ne znam što su kornjače tu radile, ispričajte moju bolesnu maštu ako možete) i bombama, tučnjavom, borbom unutar mene same. Nije to uopće bio lijepi san. Bio je to san u kojem sam se utapala, primila udarac, san u kojem me boljelo.
Bio je to san kojeg sam već jednom sanjala, prije dosta godina, a sad mi je došao ponovno.
Naposljetku, bio je to san u kojem sam se, suočena sa svojim najvećim strahom, sjetila njega i zazvala njegovo ime. Umjetnički se pojavio ondje i oslobodio me upravo tog najvećeg straha. Uistinu, ponekad vam ne treba ništa više.
ostavi trag… (13) | printaj. | x | ^
