pathetic sences... Pisano u otkucajima ponoći i moga bila, jednom davno prije nego li je objavljeno...
Umorna sam. Pojma nemaš koliko. Pojma nemaš...
Ili možda imaš?
Tko je to kome ja pričam? Mičem kosu s lica, smijem se i izazivam ludilo, u ovim noćnim satima, sa protezom među zubima (nije li to jednostavno zanimljiv detalj?). Tko si ti?
Čovjek? San? Java? Izmišljen? Želja? Sreća?
Samo tuga nikad nisi bio.
Možda te poznajem, možda hinim da te poznajem. Možda osjećam, možda sam toliko otupjela u ovom svijetu da sam samu sebe nagovorila da je to tako, a možda vjerujem u sada, možda vjerujem u tebe, u sebe (u sebe sigurno, tako sam preživjela), u nas.
Vjerujem u kozmičkog nosoroga tobolčara i sve druge gluposti koje znamo provaliti u kasnim noćnim satima. Vjerujem u tvoj smijeh, jednom kad ga čujem i u sve ono što kažeš (a nije to mala stvar, jer nisam naivna osoba).
I tako dalje. Također.
Ispustila sam krik, tih krik. Nikad tiši nije svijet čuo, ako ga je čuo, da li ga ikad čuju?
Kad su pitali, rekla sam da to nisam bila ja.
Pokušala sam pronaći razlog, maleni razlog, nitko mi ga nije davao.
Kad sam ga pronašla, nisam ga htjela podjeliti.
Nasmijala sam se, blagi smiješak, kao dodir pahulje, kao zraka sunca.
Pitali su zašto, nisam znala zašto im treba razlog za smijeh.
Prihvatila sam, kao što bi svi trebali, ono što je stajalo preda mnom, ni slomljeno ni cijelo.
Pokušala sam zaboraviti. Znaju oni koji su gorjeli ranije.
Ništa ne peče poput hladnoće.
Oprosti mi što sam te opekla.
ostavi trag… (0) | printaj. | x | ^
