always souch a melody comes without a sound, more than faintly heard by those, who know what they have found
Stojim opet sama.
Vjetar je lagan i svjež, mrsi kosu i miluje dušu, umornu i samu. Samu, samu samu.
Lijepa je riječ ''samoća''. Sigurna i zaštićena, dok si sam ništa ti ne može nauditi jer nema ničega, nikoga. Kako je savršena samoća, kako je mirna i spokojna, kako je sigurna i umiljata... kako je mrzim.
Noć je već. Na dokovima nema ljudi. Jedrilice same stoje i pjevaju svoju pjesmu naletima vjetra. Savršena slika onoga što je bilo, onoga što će biti. Svako od tih tromih tjela položenih u more se lagano ljuljuškaju, poput trupala ili starog galeba koji je u svojimi godinama zaspao na morskoj površini. Lagano se ljuljaju, ali ne pljuskaju more, ne žele uništiti harmoniju savršenog nepostojanja koje se proteže kroz to mjesto, jedno vrijeme, jedan svijet udaljeno odavde, jedan savršeni trenutak, jednu prokletu samoću koja nagriza poput soli tog istog mora poda mnom...
A stopala dalje broje tihe korake po betonu molova, ni ona ne remete savršeno nepostojane, nema tih koraka koje ovdje možeš čuti. Vjetar koji puše neće razmrsiti moju kosu. Duga je, još uvijek je duga kad je sada gledam, iako znam da više nije. Nema veze, ovo mjesto je vrijeme daleko, uzdah daleko, ovdje sam onakva kakva moram biti jednog dana, ne onakva kakva jesam. Ovdje nema mojih koraka jer ovo nisam ja kakva sam sada.
Sanjam li?
Svjetla s jarbola su jedina koja mi dopuštaju da vidim ispred sebe, okružena tisućama tjelasa mrtvih brodova. Dokovi. Predivni, dugački, usamljeni dokovi. Te jedrilice... tko su one? Što one znače? Kojom od njih moram ploviti da dođem do odredišta? Koje je moje odredište?
Na samom kraju. Tako daleko. Ondje gdje nema više jedrilica, ondje gdje nam ostaje samo modro more. Gdje je jednostavno potonuti u tamu i modrinu, gdje je jednostavno disati. Ondje. Pričekaj me na trenutak. Riječ iz mojih usta. Riječ iz tvojih. Trenutak.
Buđenje. Onaj kiselkasto gorak okus u ustima koji ostaje nakon što uništimo nešto. Onaj okus koji trpimo kad se sjetimo nekh stvari. Onaj okus poraza... okus trenutka koji je cijelo vrijeme daleko. Okus trenutka zbog kojeg se moliš da su snovi samo snovi i da snovi nisu samo snovi jer bez snova nikad nećemo ostvariti svoje snove, a kad jednom ostvarimo snove, uplašimo se živjeti snove...
Ovo ima veze s tobom.
ostavi trag… (11) | printaj. | x | ^
