Sindrom anđela i zaboravljene uspomene
Živjela je jednom. Pričali su mi o njoj.
Govorili su kako je bila dobra i mila. Draga i povučena.
Ali bila je uplašena. Jako se bojala ljudi, bojala se da ju ne povrijede. Bilo joj je jednostavnije ne govoriti nikome svoje tajne i biti sama u svom svijetu, pomažući drugima i tako liječeći svoju bol... bilo je tako lako...
Govorili su kako se promijenila onda. Kako se povukla u svoj svijet, postala nedostupna, kako nije s nikim razgovarala...
Rode se ponekad anđeli. Ljudi koji na sebe preuzimaju teret anđela iako to zapravo nisu. To su ljudi koji ne znaju drugačije liječiti svoje rane, već samo pomažući drugima. Ali nije to pomoć koja ih ispunja, to je pomoć koja ih još više uništava. Nadajući se uvjeriti da su njihovi problemi maleni, pomažu drugima oko njihovih problema, sami sebi govoreći da se oni nemaju oko čega brinuti i stavljajući sebe u zadnji plan.
Rekli su mi kako je imala zelene oči. Rekli su mi kako je oduvijek iskakala iz gomile. Rekli su mi kako ju je ovaj svijet iskvario.
Takvi samonastali anđeli unište sami sebe, jer na kraju znaju izići iz tuđih problema, a iz svojih ne. Takvi anđeli na kraju ostanu napušteni, jer ostavljaju ljude kojima više ne mogu pomoći oko ničega. Takvi anđeli se vole osjećati potrebnima.
Govorili su kako je uskoro bila potpuno drugačija. Kako se više nije družila s ljudima kojima je bilo stalo do nje, kako je sabotirala svako prijateljstvo, svaku vezu... govorili su mnogo toga, tko bi znao što je od toga istina, glasine su uvijek nesigurne.
Takvi anđeli postaju demoni.
Poznajem ju cijeli svoj život. Da su znali, odbijali bi moju pomoć. Da su primjetili, pitali bi me za mene (jer ja nikad nisam znala sama govoriti). Da su vidjeli dalje od svojih problema, postali bi svijesni da anđeli ne mogu preživjeti sami.
Šetala sam tako, sa tim svojim demonom koji je nekada bio anđeo, žalosno svijesna toga da mi energiju može dati samo tuđa, a ne moja, sreća, znajući da ću nastaviti tako - sve dok mi to moje zrcalo kroz koje ja vidim svijet, ali svijet ne vidi mene ne ispadne iz ruke i razbije se u tisuće malenih komadića srebrnog stalka i izreže moje dlanove... da se krv mog života pomiješa sa krvi svijeta. Tek tada ću moći umrijeti sretna - zato jer ću znati da sam dala sve od sebe da nikoga ne povrijedim, hodala kroz život kao preko žileta i držala cijeli svijet na svojim ramenima... ne zato jer su mi to nametnuli, već zato jer sam tako htjela.
Tek tada, kad svoju krv pomiješan sa krvlju Geje, znati ću da sam umrla sa razlogom, iako nikad neću shvatiti - razlog je bio loš i zrcalo nikad nije ni bilo potrebno....
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
ostavi trag… (2) | printaj. | x | ^
