jednom davno je postojalo danas.....
Živimo u sadašnjosti, prezentu, sada, tako razmišljaju oni koji nikad nisu pokušali dokučiti dalje od toga….
Da vam objasnim, ja mogu reći da živim sad, danas, samo ovaj trenutak, ali nikad neću biti sigurna dali je to uistinu danas, ili samo neko malo sjećanje na jučer, prekjučer……davno….
Danas ja možda ležim u komi u nekoj smrdljivoj bolnici i sanjam, ok, prisjećam se, svega ovoga, živim to ponovo, možda upravo umirem……ne bojim se smrti, znam da to nije kraj….
Kad umreš, ne odlaziš u nebo za cijelu vječnost (k vragu, zaboravila sam na župni vjeronauk….), niti odlaziš u pakao, znam da je tako….u redu, neću sad glumit boga, ne znam, ali nagađam, jer, čak bi i onom tipu sa crvenim papcima i trozubom, popularno zvanim sotona, dojadilo gledat nas kako jadikujemo, ali dobro, ako me već čeka vječnost u tome…nečemu, ne znam kako da to drugačije nazovem, onda ne želim biti jedna od onih svetaca, ne kažem da kao mala nisam htjela bit, ali sad sam, sva sreća, pametnija i shvaćam da bi mi bilo UŽASNO dosadno u paklu….
Mislim da sam se poprilično udaljila od teme, o kojoj ne mogu govoriti sa svojim godinama i svojim ''velikim'' iskustvom, ali pokušavam….
Umiremo u budućnosti, živimo u prošlosti, dišemo u sadašnjosti…..i sekunde prolaze, sadašnjost postaje prošlost, prošlost opet budućnost, ostaješ sam u tom krugu, na to se, nažalost sve svodi, čini se da uvijek, u svakom scenariju ovog filmića zvanog život, kraj ostaje isti……a mi i jesmo sami, jer nikad ne znamo jesu li drugi uistinu tu, ne znamo jesmo li mi uistinu tu….
Danas postaje jučer,
Jučer postaje sutra,
Dal' uistinu srce tuče,
Na početku novog jutra?
Čini se da se ipak najbolje izražavam stihovima…..
Hajde da se nađemo u nekom jučer……
ostavi trag… (6) | printaj. | x | ^
