my soul........
JEDAN OD NAS
A što ako Bog je jedan od nas?
Ako u nama traži svoj spas,
Ako iz naših usta teku njegove riječi,
Ako ne govorimo što želimo reći?
Ako nam obuzima duše
I pomaže nam kad se pravila ruše?
Što ako nije Svemoguć?
Ako život bez njega nije nemoguć?
Što ako samo hoda među nama
I smije se,
Pušta da nas prekrije tama,
I ne brine se?
Što ako Bog u nama traži svoj spas?
Što ako Bog je jedan od nas?
OPSJEDNUT
Kad pričaš sam sa sobom
I kad nikog nema s tobom,
Ne možeš se zavarati,
Došao si samo izgubiti.
I kad bi imao srce,
Zar bi čekao da krcne,
Ili bi odmah pobjegao,
Sve ovo izbjegao?
Ne bi se teško odlučio
I mogućnosti razlučio
Da više nikad ne moraš
Pogledat u njene oči,
Da se na zavaravaš,
Da sutra ćeš poći.
Dok se polako pretvaraš
U dijete mjesečine,
Zlog stvora iz davnine,
Sam sebe zavaravaš
Da završavaš s time,
Da prekidaš sa svime.
Al' ona pamti tvoje ime
I doziva te iz daljine.
Pa se opet vraćaš,
Grijehe stare plaćaš,
I bježiš od ovog svijeta,
Bježiš od prošlog ljeta
I već znaš što te čeka
Jer priča počinje iz početka
NIKAD VIŠE
Kad pomisliš da gotovo je sve,
Digneš ruke i od šanse te,
I kad već si život opsovao,
Shvatiš da nije gotovo,
Al' kasno je za povratak
I moraš poći na počinak.
A još jučer si letio na krilima sna
I nisi se bojao padanja do dna,
Bio si slobodan poput ptice,
A to nećeš biti – nikad više.
A neto to iz neba vidi sve,
Gleda nas i podsmjehuje se,
Pušta nas da se sa životom tučemo,
Dok poraženi ne posrnemo,
I pušta te da padaš,
Dopušta ti da sanjaš.
I polako toneš u san,
Dok drugima sviće novi dan,
Valjda tako sve završava,
Možda je i ova priča gotova.
A možda traje zauvijek,
I priču već znaš napamet
I shvatiš da život nema kraja,
Da nikad nećeš stići do raja,
A neka ruka još retke piše
I stati neće – nikad više.
ZAŠTO?
Kad sa ceste uzmeš komad oštrog stakla
Pomisliš da si našao put iz pakla
I kad krv poteče iz tvoje ruke,
Pomisli da si riješena svake muke,
Pa svijet opet ostane savršen,
Ka novi rez je dovršen
I rane zarastaju
I ožiljci ostaju,
A ti misliš da je sad bolje,
Pa se povlačiš u odaje svoje
Da ondje opet tuguješ,
Da ondje opet luduješ
Pa da se riješiš i te muke,
Opet uzimaš skalpe u ruke
I krv opet teče
I režeš rane veće,
Al' se tvoje noćna mora ne ruši,
Ostaju samo ožiljci – na ruci i duši.
ostavi trag… (15) | printaj. | x | ^
