razno al´ ne prazno

30.09.2009., srijeda

Otvarač

Sanjala sam tako smiješni san da me probudio. Počela sam se smijati ko luđakinja. Mužić se probudio u istoj sekundi kad i ja. "Kaj je?", pita me. "Smiješno mi. Sanjala sam otvarač za K...haaaaaaaaahaaahaahaahaaa"...suze mi teku niz obraze. "Otvarač za k!?" "Otvarač za K..haaaahaaahaahahaahhaahah.", ne mogu izgovoriti do kraja. "Ja sam sanjao da se rastajemo." "Haaahahahahahahhaaaa, otvarač za K...haahahahaahhahahha." "Za k!?" "Joj, čekaj da se smirim. Otvarač za K..haahahahhhahhaaaahaahhhhhha.", ne mogu, "Otvarač za Kin...hahaahhhahhaahaha." Mužić šuti. Čeka da se saberem. "Ma sanjala sam otvarač za Kineziće..hahhahhaahhahaaahhah. Dok čekaju u redu. Za Kineziće...hahahahaaahahhaa...", suze mi nekontrolirano teku. Mužić i dalje šuti. Ne zna kaj da veli. Pogledam na sat. Pola četiri ujutro. Ne mogu se smiriti, pa odlazim u kupaonu da se umijem hladnom vodom.

25.09.2009., petak

Jutro...

Jutro u Novigradu Sviće...Drva se spremaju za zimu. Sviće još...Brodovi se vade iz mora. To je naš brodić spreman za put. Sunce baca zrake sa Zekića kuće. Slastibar. Kava.

23.09.2009., srijeda

Golubica

22.09.2009., utorak

Sad je stvrno kraj

Sad je stvarno gotovo s Novigradom za ovu godinu. Brod smo izvukli. Oprali ga s mini vašom koji smo nedavno kupili samo za tu namjenu. Tak čist brod još nije bil. No, nije mi se sviđalo kak peče kad si mlaz slučajno okreneš na bosu nogu. Bate, trebalo mi par sekundi da shvatim kaj se dešava. Ko da sam popizdila skroz na skroz. Osim toga, zalila sam se sa svih strana i odozgor dok sam brod prala odispod. Al, stvarno je super stvar. Nosi travu, zelenilo, školjkice i govna bez problema. Inače, brod smo prvi put vadili tak da smo unajmili kamion s dizalicom koji ga je digao s gurtnama i spustil na prikolicu. Deset minuta posla. Prije nam je trebalo puno, puno više kad smo ga sami vukli na kosini van. I mužić se obavezno negdje raskrvaril, poskliznul i tresnul na skliskom betonu. Ovak je ostal cijel, ali se fest namučil s podešavanjem prikolice. Bila je malo razdešena jer smo je rastavljali i farbali. On ju je uspio sastavit u tjedan dana dok je bil sam. Nateglil se jer neki dijelovi su tak teški da dvoje jedva nose. A željezo živo. I sto šarafa. Dok je on namještal prikolicu ja sam prala konope, sidro, bovu, lanac. Ustvari, konopi su se prali u veš mašini, al ih je poslije bilo koma odpetljavat. Sidro su napali oni okamenjeni crvi pa sam to morala s nožićem strugat, a bova je bila od trave i govana za neprepoznat. Jedva sam ju izribala do čistoga. Navečer smo i jedan i drugi bili tak krepani da smo brzo zaspali. Iduće jutro zajebancija u slastičarni. Gazdarica nas častila kavom jer joj je mužić neke stare talijanske stvari nasnimil na cd. Bilo nas je nekoliko za stolovima i počele su se fore valjat. Rasplakala sam se od smijeha. A sve je počelo kad je došla N. i rekla: "Što ste tako nadrkani da prostite?". Na to je P. rekel: "Znate kad su ono stari ljudi govorili da prostite? Priča on tako drugome i veli 'Da prostite moja žena...' il uđe čovjek u dučan i veli 'Imate li, da prostite, glavu kupusa.'" Mužić veli kak je neki dan snimal L. kak priča viceve, al mu je zato moral rakiju platit. Na to će P.:"Najbolji mu je onaj vic koji je ispričao prije trideset godina. Zaljubila se žarulja u frižider. Žarulja izgorila, a frižider ostao mrtav hladan. Ili kad je počeo 'Idu rivom Tereza Kesovija, Vice Vukov i Bruce Lee...' Al je skupio ekipu.".... Uglavnom, oni se zajebavali, a ja sam morala ići stvari spakirat i kolko-tolko kuću očistit. Krenuli smo u 11. Jedva smo izašli s autom i brodom iz mjesta od silnih ljudi i automobila. Bila je Gospa od sedam žalosti, pa se ljudi iz okolnih mjesta skupili. Ovaj put nismo gledali procesiju jer nam se žurilo da dođemo doma do mraka. Inače, nose tu drvenu Gospu (tzv. Gospa drvenjača) kroz mjesto na ramenima, pjevaju pjesme, a vjernici čekaju u koloni i kleknu kad dođu do njih tak da prenesu Gospu iznad njih. Još nisam vidjela da je nekoga zveknula u glavu, al ne bi to bilo loše za neke glave. Joj da. Bili smo kod popa, župnika il kak ga već tam zovu. Ma zovu ga don. Ko da je neki mafijaški kum. Došli smo kod njega da nam pogleda u knjigama kad je mužiću baba umrla. Bome u tim knjigama imaju svakaj zapisanog. Tak smo otkrili da je umrla od srca i da je imala arterosklerozu. A otkrili smo i da se udala 1919. u proljeće, odnosno udala se trudna jer je prvog sina rodila u ljeto iste godine. Don nas je prvo pital kad smo došli dal smo došli da nam uzme mjeru. Vrag ga zel zajebantski... Brod smo odfurali u Moslavinu i tam ga lijepo spremili. Susjed nam je pomogel. Zamastila sam si bila majcu taman na cici, pa su me mužić i susjed zajebavali da sam si cicu podmazala. Još smo malo kod njih sjeli. Jeli gibanicu i krenuli doma. Došli smo u pet popodne. Konačno doma. Kasnije je sinek navratil, pa se nažderal sira i pancete. A malo se nečkal kad sam ga pitala dal je gladan. Tak ga je bilo slatko gledat kak jede. I mi smo jeli. Nije da nismo. Opet smo zaspali crknuti.

17.09.2009., četvrtak

Gotovo ljeto

Vratili smo se prije 17 dana. Mislima sam još uvijek na moru što i nije tako teško biti. Prošli vikend bila sam tamo. Mužić je ostal cijeli tjedan. Sutra idem opet, pa se zajedno vraćamo. Tak mi je to bilo neobično – piti kavu u Zadru, a nešto kasnije biti u ovom usranom Zagrebu. Jedva čekam dan kad ćemo se iz njega iseliti. Vrijeme brzo prolazi, a još jučer sam ronila, vadila dagnje, plašila jata orada, "igrala" se sa bodljikavim zvjezdačama. Obožavam roniti. Ronila sam skoro svaki dan. Vježbala pluća načeta cigaretama. Svakim danom sam sve duže i duže mogla zadržati dah i ići sve dublje i dublje. Samo s maskom. Bez peraja. Doći na dno i uhvatiti se za stijenu. Mir i tišina. To je gušt. Svaki dan smo se vozili brodom. Nema bolje stvari nego sjediti na pramcu, nogama mahati i gledati valove kako se približavaju. Najveći su bili negdje oko metra i nešto siće. Sjediš tako i čekaš. Skačeš na valovima kao na divljem konju kojega želiš ukrotiti i paziš da ne padneš u more jer te ni sam Bog tad nebi spasio od udarca broda u glavu i propelera motora. Sjediš, skačeš po valovima, gledaš u sunce i uživaš. Muzika trešti. Motor bruji. More se pjeni. Valovi te tu i tamo zaliju do struka. Zglobovi na rukama ti poblijede od čvrstog držanja. Ljulja ti se želudac. Ljulja ti se u glavi. Sjediš i gledaš u horizont. Znaš da nije pametno što tu sjediš, al nema veze. Pere te adrenalin. Ionako se samo jednom živi. Tko duže, tko kraće. Sa starim smo se čuli dva puta dnevno. Preživio je mjesec dana bez nas. Uputio me u jednom telefonskom razgovoru: 1. Kad je crno nebo iznad Posedarja bježi u Novigrad. Moraš biti u luci za pet, deset minuta jer dolazi nevera. 2. Kad si kod Maslenice i počne bura. Ne vozi ravno u Novigrad već prema ušću Zrmanje, pa se od tamo spusti u Novigrad. Treću stvar sam zaboravila. Valjda nije nekaj važno. Svih mjesec dana bilo je super. Tjedan dana s nama bil je sinek s novom curom. Tak mi je bilo smješno kak mi se ona upucavala. Silom je htjela da nam se svidi, da nam bude simpatična, ali joj to baš nije pošlo za rukom. Ne volim kad netko glumi smješak ujutro, obožavam prati suđe i kuhati i te stvari. Ma tko se može ujutro smijat i tko voli prat suđe!? Ah, te škorpionke mi nikak ne leže. Al, ak je sineku dobra, dobra je i nama. Mužiću sam objasnila kak ne bumo bili zadovoljni ni s jednom curom koju sinek dovede, kaj je i normalno jer uvijek će ona biti neki uljez u našim glavama. Rekel je sineku da mu nije dobro da se odmah veže za prvu nakon duge veze nego nek malo švrlja, mijenja, zajebava se, dovodi svake godine drugu u Novigrad. Sinek mu je samo rekel da ga to ne interesira i da to ne želi. Rekla sam mu da je predobar i da to nije dobro, da mora biti malo loš, kakti frajer. I kaj mi je rekel? Onu staru: "Tiha voda.....". Da, da, i meni su to govorili. Ma pametan je on. Ne brinem se ja za njega, a i vrijeme mu je da zasnuje obitelj. Mada nikak ne kužim zakaj bi bilo vrijeme za to i kad je točno to vrijeme. Tak se veli. A onda se obitelji stvaraju, sastavljaju i rastavljaju. No, dobro. Jedina ružna stvar u mjesec dana je bilo to kaj su nam napali brod. Po noći. Htjeli krast benzin, pa nisu uspjeli i iz objesti su nam prerezali sve konope, pustili brod nasred luke i bacili vesla u more. Jedno veslo smo našli zapetljano u konop uz brod, a drugo su nam našli kilometar dalje, na plaži. Odrezani dio konopa sam uspjela veslom izvući sa dna luke i brod smo morali vezati na drugačiji način. Bilo mi je užasno zbog toga par dana. Ok, to kaj su htjeli krast benzin, al zakaj su odrezeli konope!? To baš nije bilo lako jer su debeli i morali su imati vraški oštar nož. Nakon toga sam na vesla ugravirala registraciju, tak da se zna čija su. Ajd, bar nisu nekaj previše uništili. I tako...Vrtim u glavi te dane u iščekivanju petka i odlaska dole. Vadimo brod i furamo ga u Moslavinu na zimski san. Do idućeg ljeta.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv