petak, 11.04.2008.

Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba ili ti N E V O L I M

Ne volim velika okupljanja. Ni ona rodbinska, ni ona poslovna. Ali nekada su neizbježna. Deseta obljetnica tvrtke nije mala stvar, a još kod po prvi puta dobijete pozivnicu na vlastito ime, onda se (kaže tako i šef) treba pojaviti. Ako ništa drugo iz prostojnosti.
I nas troje plu pridruženi član krenusmo put Zagreba. Vozač je dobar :), ali ja se bome straha nauživala. Ne volim autoput, ne volim ta pretjecanja, ne volim kamione. Vozaču je retrovizor služio samo da provjeri jel ja uredno provjeram sigurnost naše vožnje i mrtvi kut. Umorila se ko da sam ja vozila.

I došli u Zagreb. Ma lijep je za vidjeti ali ja tamo ne bi mogla živjeti. Ne volim velegrade. Kada smo konačno samo zahvaljujući pomoći još jednog pridruženog člana (konačno još jedno žensko čeljade) stigli do odredišta proslave, pomislih sada slijedi zabava. Ali ne lezi vraže. Diskoteka, a ja ne volim diskoteke. Još je sve poluprazno iako je proslava trebala početi još prije pola sata. A ne volim ni poluprazne prostore. Ali barem smo ih iskoristili za fotkanje.

I dok smo se okrenuli sve je bilo dupkom puno. Stisli se uz neki ćošak blizu šanka, ko kakvi kroneri iako je najžešće piće koje svi pijemo juice i čekamo pozdravnu riječ šefova. Ali osim glazbe koja je treštala da sam mislila da će mi bubnjići popucati ništa drugo ne čusmo. Ubrzo smo shvatili da pozdravnih riječi neće biti. Ne volim dugačke pozdravne riječi, ali ne volim ni ako netko ne nađe za shodno u pet riječi pozdraviti svoje djelatnike kad ih je već zvao. No, upregusmo mi našeg šefa da nam dovede barem one izravno nadređene. I dođoše.

Fino smo se napričali. Al što mi je najdraže, konačno sam upoznala još jednu žensku osobu koja može pojesti kao i ja a da ne razmišlja o tome hoće li nabiti koji gram iza ušiju. Najele se nas dvije kojekakvih kanape sendviča, čudnih ražnjića sa sirom i jagodama....

Al najbolji dio večeri bila je salata od hobotnice poslužena u školjci. Suuupeeer ukusno i dekorativno. Pojela dvije, a čak smo i šefa natjerali da smaže jednu porciju. I nije se pokajao.

I kad smo sve to lijepo degustirali i popili po još jednu čašicu soka, krenusmo doma. Zapeli smo na izlaznom stepeništu. Čekali smo tjelohranitelja kojem samo dali dva i pol sata slobodnog. Na stepeništu j oš i najbolje. Nema gužve, ne trešti glazba, a i da se disati....

I konačno put nazad. E to volim. Još više što nije bilo gužve na autoputu pa nisam morala cijelo vrijeme "voziti" sa stražnjeg sjedala. I za kraj najbolji dio proslave deset godina firme bila je šetnja i kavica između dolaska u Zagreb i početka fešte. Provela sam je u ugodnom društvu i pamtit ću je duuugooo, duuugooo, po priči s dovje iznimno pametnih i dragih mladih ljudi.
I za kraj jedno mahanje. Zagrebu. U kojem nikada ne bih mogla živjeti.