subota, 26.04.2008.
Nostalgija
- Mama nama je dosadno.
- Pa igrajte se.
- Igrali smo se. Ne znamo što bi više.
- Kako ne znate, pa imate tonu igračaka.
- Ali mama.
- Molim?
- Pa nama je to dosadno.
Gledam zbunjeno i pitam se kako meni nikada nije bilo dosadno. Igrali smo se satima s dvije lutkice i pet autića. Klikeri su nam znali oduzeti sate i sate, a igre kauboja i indijanaca i cijele vikende. A nismo imali ni približno igračaka koliko imaju djeca danas.
Često se u zadnje vrijeme sjetim djetinjstva. Uvijek me, ko u onoj pjesmi, s proljeća uhvati neka nostalgija za mojom kaldrmom, misrisom jorgovana i ljepotom behara. Uhvati me i preplavi osjećaj nostalgije za mostarskim kišama. Želja da bar samo jedan sat budem ona mala djevojčica što je igrala lastiša bosa na ulci. Da bar još jednom padnem i razbijem koljeno na glavnoj ulici u kojoj smo po onim kockicama (koje je imala umjesto asfalta) pokušavali rolati. Onim starinskim rolama što smo ih remenima vezali oko patika. Nekada sam mrzila one plastične plave i roza plastične sandalice što su nam ih kupovali za oko kuće, a mi ih za prvog ćoška skidali i hodali bosi. Danas bi tako rado još jednom osjetila taj osjećaj olakšanja kad ih skinem s nogu. „Krali“ smo zelene trešnje, kajsije. Igrali se aberečke/abertude. Narandže i limuna. Pa puhaljke od flomastera i gloginje. Ajme kako bih se vratila samo na sat vremena. Da osjetim tu ljepotu. Taj miris djetinjstva. Tu ljepotu odrastanja bez straha, igranja na otvorenom, crtića u 7.15. Toga više nema. Ni u mom gradu, ni u drugim gradovima. Djeca danas drugačije odrastaju. Ali postoji jedan tekst koji sam davno dobila na email i koji tako dobro opisuje tu mladost. I imam silnu potrebu objaviti ga.
Za svu djecu koja su rodjena i prezivjela
50-te, 60-te, 70-te i 80-te !!
Prvo, prezivjeli smo i rodjeni smo normalni iako su nase majke, kad ih je boljela glava, pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pusile i radile do zadnjeg dana trudnoce i nikada nisu bile testirane na dijabetes.
U to vrijeme nisu postojala upozorenja na bocicama s lijekovima u stilu "Cuvati daleko od dohvata djece" .
Kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampers-ice i pisali smo u krevet.
Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zracnih jastuka. Nismo morali imati kacige na glavi kada smo se vozili biciklom ili rolama.
Pili smo vodu iz crijeva za zalijevanje vrta, a ne iz flasica kupljenih u velikim trgovackim lancima. Dijelili smo flasicu Coca cole s nasim prijateljima i
NITKO
nije umro od toga .
Jeli smo mlijecne sladolede, bijeli kruh i pravi maslac, pili kole koje su i tada bile pune secera, ali nismo bili debeli
zato sto smo se
STALNO IGRALI VANI
Izlazili smo iz kuce ujutro i igrali se cijeli dan, sve dok se ne upale svjetla na ulici,
skrivaca, planova, klisa, spekulanja, partizana i nijemaca, 1-2-3, kauboja i indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostalog sto je samo djecja masta bila u stanju smisliti.
Nerijetko nas nitko nije mogao naci po cijeli dan.
I nikad nije bilo problema...
Provodili smo cijele dane praveci trokolice od otpada iz podruma, spustali se niz ulice zaboravljajuci da nismo napravili kocnice.
Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica
naucili smo kako rijesiti problem .
Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u skoli.
Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali skolskog psihologa i usmjerivaca pa smo ipak zavrsavali skole.
Nama nisu prodavali drogu ispred skole...
Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box,
nikakve video igrice,
nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne),
nismo imali video rekordere, surround sound, mobitele, kompjutere, Internet, chat rooms.......
MI SMO IMALI PRIJATELJE
I ISLI SMO VAN
DRUZITI SE S NJIMA !
Padali smo s drveca, znali se posjeci na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku , ali nasi roditelji nikada nisu isli na sud zbog toga .
Igrali smo se lukom i strijelom, pravili katapulte i bacali petarde za Novu godinu i sve smo to prezivjeli bez posljedica!
Isli smo biciklom ili pjeske do prijateljeve kuce, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kucu da se druzimo i budemo zajedno!
Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu placali kauciju da nas izvuku.
U stvari, bili su cesto strozi nego sam zakon!
Posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u povijesti covjecanstva .
Nase generacije proizvele su najbolje izumitelje
i znanstvenike do danas.
Imali smo slobodu, pravo na greske, uspjeh i odgovornost.
I naucili smo zivjeti s tim !
I ti pripadas toj generaciji?
CESTITAM!
MOZDA CES ZELJETI PODIJELITI OVO S OSTALIMA KOJI SU IMALI SRECE DA ODRASTU KAO PRAVA DJECA, PRIJE NEGO STO SU ODVJETNICI, DRZAVE I VLADE POCELI ODREđIVATI KAKO TREBA ZIVJETI !
Mozda bi bilo dobro poslati ovu poruku i vasoj djeci da vide kako su njihovi roditelji odrastali .
Da MI SMO IMALI PRIJATELJE. Kada danas dozvolim svojoj djeci da dovedu doma svoje prijatelje, da prespavaju kod nas svi mi kažu Luda si. Pa ponekad i ja pomislim da sam luda i što mi to sve treba. Vriska, galama, svađe. Zagalim ... i onda zastanem u pola glasa. Nisam luda. I dozvolit ću im to zato što želim da se druže s prijateljima, umjesto s računalima. Zato što želim da za 25-30 godina osjeće radost koju danas osjetim ja kad se sretnem s prijateljicama i prijateljima s kojima sam se igrala po prašnjavim ulicama i pravila „loge“. Da, kao i ja, nakon toliko godina u priči s njima osjete onu djetinju radost, onaj smijeh što tjera suze na oči. Da ih, kad se kao odrasli ljudi sretnu i sjećajući se tih nekih detalja koji su im obilježili odrastanje, po ulici smiju i zajebavaju kao da im je 15 godina, ne bude briga za nikog drugog osim za one drage ljude koji su uz njih.
P.S: Šefe dogodine godišnji uzimam na proljeće, da još jednom punim plućima udahnem mirise djetinjstva!
- 16:31 -
ponedjeljak, 21.04.2008.
Želja
Tako silno
želim napisati pjesmu.
Već dugo nisam pustila stihove
skrivene negdje duboko u meni.
Znam im sve riječi, svako slovo,
al ne idu van.
Zgrčili su se negdje duboko.
I ne daju se izvući van,
ne daju biti prenesene na papir.
Žele valjda još uvijek
biti samo moje.
Nisu spremne
upoznati svijet.
Ne daju se
i neću ih siliti,
al tako bi silno
htijela ih napisati.
- 19:48 -
Život je lijep
Život je lijep. I kada nosi teške trenutke, i kad nam navali breme i teret na leđa – život je lijep. Čak i kad je smrt oko nas život je lijep. Samo to treba shvatiti. U vrtlogu propadanja i rušenja on uvijek pokaže trenutke kroz koje nam šalje poruku – Život je lijep. U najtežim momentima otvori nam stranicu s rečenicom koja nam izmami osmijeh na lice. I ako to prepoznamo, ako dozvolimo da nam smiješak zarobi usne znat ćemo da je život lijep.
A takvih je stranica i rečenica puno. Nedavno me jedan razgovor sjetio na rat. I kakve veze rat ima sa smijehom. S ljepotom, posebice s ljepotom života. Ima. Sjetih se jednog događaja kojeg se i sad rado sjetim i koje im i dan danas vrati osmijeh na lice.
…………………………………………………………………………………….
Danima sjedimo i spavamo u podrumu u kojem je voda do koljena. Uz pomoć cigli i drvenih podrumskih vrata napravili smo "krevete" da ne sjedimo u vodi. Već danima nismo normalno jeli. Danima žuljamo stari, od humanitarnog brašna ispečeni kruh. On nam je i doručak i ručak i večera. A onda. Jedno jutro nas desetero djece od 9 do 16 godina pogledavamo se i ne vjerujemo. Možda sanjamo. Ali miris "prženica" (tako se u mom kraju zove pohani kruh) miluje nam nosnice. I nije san. Stara susjeda sa trećeg kata pojavljuje se, poput ukazanja, na podrumskom stepeništu. I u ruci drži tacnu. Punu "prženica". Toplih, mirisnih, zlatnožutih. Bile su ljepše od bilo koje torte na svijetu. U ratu se nauči dijeliti pošteno sve. Muka vas natjera. I tako mali i gladni pošteno dijelimo te prženice. Mlađima po šnitu više, nama starijima malo manje. Ali svi zajedno jedemo halapljivo taj kruh kao da je riječ o najljepšoj svjetskoj gastrodeliciji. Tek zadnje zalogaje usporavamo. Lagano žvačemo, uživamo u tom okusu svjesni da je pitanje kada ćemo opet tako uživati u njihovom okusu.
Nešto kasnije u tom istom podrumu odrasli piju kavu. I naša teta Kata priča: "Jutros sam djeci ispohala 3 kile kruha. Jaj sam dobila u Caritasu, a kruh sam našla u vrećici u kontejneru. Tu kraj naše zgrade. Ma zamislite samo da danas netko baca kruh, a naša djeca su tako uživala jedući. Ma milina ih bilo gledati" – priča teta Kata sva zanesena i sretna što nas je razveselila. A dok ona priča mi se zgledavamo. Htjeli bi povratiti, ali ne ide. I onda nas hvata smijem. Grčeviti, glasni, onaj smijeh koji vam tjera suze na oči. Smijali smo se kao što se već mjesecima nismo smijali. Stomak nas je bolio. Ne od "prženica". Nego od smijeha.
Dvije radosti u jednom ratnom danu. Život je u tom trenutku bio lijep. To je bilo bogatstvo.
…………………………………………………………………………………………………
Petnaest godina kasnije sjedim i ponovno se prisjećam tog događaja. Događaja kojeg se sjetim svaki puta kada svojoj djeci poham kruh. Vole ga jesti. Pojedem i ja pokoju šnitu. Ali nikada više nije imao onaj miris i ukus kakav je imao tog ratnog jutra.
- 15:55 -
srijeda, 16.04.2008.
Put
U noći tamnoj
I vrtlogu snijega
Gubi se meni svaki trag.
Stope u snijegu
Pahulje prekriju
I niko ne zna kamo sam otišla.
A nisam daleko
Nisam ne
Tu iza ugla, do djetinjstva svog
Svratit ću nakratko tek
U gustoj magli na dnu puta
Tek kandelaber svjetli žut
I mutno pokazuje mi put
Put kojim sam kročila
Kroz život se borila
Padala i dizala se
Nekada jaka, a nekad slaba
Al uvijek pogleda unaprijed uprta.
03. veljače 2005.
- 23:08 -
utorak, 15.04.2008.
Gatanje
Ciganka mi jutros hoće gatati. Nemam novaca. Traži sto kuna da mi pogleda u dlan. Ne znam odakle je došla, ali reko može za 20 kn. Pristala. Nije pogodila koliko djece imam. Rekla jedno, a ja imam dvoje. No reče bit će još jedno. Kaže sin. Ja bih još dvoje, al posao mi ne da. Pitam ju, ko i svaka žena, je l mi muž ima ljubavnicu. Kaže nema. Prije, reče da ću ja imati ljubavnika, ako ga već kaže i nemaš. Reče pati me ljubav. Ali i sreća u životu. I zdravlje. A zdravlje je najbitnije. Ne vjerujem u gatke, al nešto mi dođe da napišem ovo. Ako ništa drugo, a ono zbog toga što sam kao prava Hercegovka, cijenu spustila za ni manje ni više nego 80 kuna. Pa svaka mi čast.
- 09:36 -
HVALA
Poželim ponekad da ti kažem sve
Baš sve što mi leži na duši
No bojim se da bi ti mogao to
Samo teret biti. Bojim se.
Toliko mi značiš
Da bih s tobom mogla podijeliti
I boju jorgovana, miris behara i
Crvenu boju jedne ruže
Tek procvale negdje u kutu
Bašče moje duše.
Oprosti ako te gnjavim
Ali želim ti reći:
Vidi sunce sja,
Želim ti reći
Nebo je plavo
Gledam te kako se veseliš
Svakom novom danu.
Ja to nisam znala,
Dok te nisam srela i
Zato oprosti ako ti smetam, al
Želim ti još samo reći:
HVALA.
- 00:09 -
Obećanje ispunjeno!
E M I N A
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...
Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!...
Aleksa Šantić
- 00:08 -
nedjelja, 13.04.2008.
V O D E N I C A
Staro mjesto moje! Pod sjenkama grana
Radobolja mrmlja, vere se i prska;
Mrke hridi streme visoko sa strana
Pune gustih zova, smokava i trska.
Sve je isto, staro...Samo, kao prije,
Ne čuje se hitri točak da udara;
K'o bol jedan što se u dnu duše krije,
Ostavljena ćuti vodenica stara...
Kroz vidnjaču malu, gdje u suhoj travi
Samo studen gušter polagano šušne,
Ne javlja se mlinar sa šalom na glavi
Niti vidim one oči prostodušne.
Mnogo li sam puta ja ovdje, u hladu,
U večeri ljetne na odmoru bio!
I, dižući oči na mlinarku mladu,
Iz vedrice, žedan, hladne vode pio!
Bog zna gdje je sada?!.. Radobolja mrmlja
Puna grmjelica, srebra, adiđara...
I dok zlatno veče pada povrh grmlja
Nakrivljena ćuti vodenica stara...
Aleksa Šantić
p.s. Meni jedni od nadražih stihova koji opisuju moj zavičaj
- 17:14 -
petak, 11.04.2008.
Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba ili ti N E V O L I M
Ne volim velika okupljanja. Ni ona rodbinska, ni ona poslovna. Ali nekada su neizbježna. Deseta obljetnica tvrtke nije mala stvar, a još kod po prvi puta dobijete pozivnicu na vlastito ime, onda se (kaže tako i šef) treba pojaviti. Ako ništa drugo iz prostojnosti.
I nas troje plu pridruženi član krenusmo put Zagreba. Vozač je dobar :), ali ja se bome straha nauživala. Ne volim autoput, ne volim ta pretjecanja, ne volim kamione. Vozaču je retrovizor služio samo da provjeri jel ja uredno provjeram sigurnost naše vožnje i mrtvi kut. Umorila se ko da sam ja vozila.
I došli u Zagreb. Ma lijep je za vidjeti ali ja tamo ne bi mogla živjeti. Ne volim velegrade. Kada smo konačno samo zahvaljujući pomoći još jednog pridruženog člana (konačno još jedno žensko čeljade) stigli do odredišta proslave, pomislih sada slijedi zabava. Ali ne lezi vraže. Diskoteka, a ja ne volim diskoteke. Još je sve poluprazno iako je proslava trebala početi još prije pola sata. A ne volim ni poluprazne prostore. Ali barem smo ih iskoristili za fotkanje.
I dok smo se okrenuli sve je bilo dupkom puno. Stisli se uz neki ćošak blizu šanka, ko kakvi kroneri iako je najžešće piće koje svi pijemo juice i čekamo pozdravnu riječ šefova. Ali osim glazbe koja je treštala da sam mislila da će mi bubnjići popucati ništa drugo ne čusmo. Ubrzo smo shvatili da pozdravnih riječi neće biti. Ne volim dugačke pozdravne riječi, ali ne volim ni ako netko ne nađe za shodno u pet riječi pozdraviti svoje djelatnike kad ih je već zvao. No, upregusmo mi našeg šefa da nam dovede barem one izravno nadređene. I dođoše.
Fino smo se napričali. Al što mi je najdraže, konačno sam upoznala još jednu žensku osobu koja može pojesti kao i ja a da ne razmišlja o tome hoće li nabiti koji gram iza ušiju. Najele se nas dvije kojekakvih kanape sendviča, čudnih ražnjića sa sirom i jagodama....
Al najbolji dio večeri bila je salata od hobotnice poslužena u školjci. Suuupeeer ukusno i dekorativno. Pojela dvije, a čak smo i šefa natjerali da smaže jednu porciju. I nije se pokajao.
I kad smo sve to lijepo degustirali i popili po još jednu čašicu soka, krenusmo doma. Zapeli smo na izlaznom stepeništu. Čekali smo tjelohranitelja kojem samo dali dva i pol sata slobodnog. Na stepeništu j oš i najbolje. Nema gužve, ne trešti glazba, a i da se disati....
I konačno put nazad. E to volim. Još više što nije bilo gužve na autoputu pa nisam morala cijelo vrijeme "voziti" sa stražnjeg sjedala. I za kraj najbolji dio proslave deset godina firme bila je šetnja i kavica između dolaska u Zagreb i početka fešte. Provela sam je u ugodnom društvu i pamtit ću je duuugooo, duuugooo, po priči s dovje iznimno pametnih i dragih mladih ljudi.
I za kraj jedno mahanje. Zagrebu. U kojem nikada ne bih mogla živjeti.
- 19:46 -
srijeda, 09.04.2008.
Sjene u noći
Noć...
Tamno ljubičasta noć...
Na jednom zidu sjena se igra
Prstom mi prijeti – stravično se smije.
U meni strah raste.
Gdje god mi pogled padne
Ja vidim stravične igre sjena
Koje se smiju.
Dodiruju me svojim prozirnim, lomljivim prstima.
Ne znam gdje da bježim
Što da radim?
Plaše me sjene noći.
Sablasne noćne sjene.
Da li najavljuju smrt
Ili su tu samo da plaše?!
25.02.1992.
- 19:14 -
ponedjeljak, 07.04.2008.
Jaja
Jedna mlada dama, koja svake subote redovito odlazi na tržnicu u nabavku svježeg voća i povrća i ostalih namirnica za svoju obitelj, tako je učinila i ove subote. Ona za svaki proizvod ima svoju snašu. Mrkvu i krupir kupuje kod svoje kume, salatu kod jedne drage tete (jer je kod kume uvijek puno skuplja pa joj laže kako njeni baš i ne vole salatu), sir i kajmak na katu čekaju ju već rezervirani kod snaše kod koje je kupovala s roditeljima dok je bila mala. E kako za svaki proizvod ima svog trgovca tako je i sa jajima. Ima svog "jajara", kod kojeg svake subote uzima svježa jaja i svaki puta se trudi udijeliti mu pokoju ljubaznu riječ. Kaže ove je subote malo pretjerala u pohvalama.
- Što je bilo? - pitam ju.
- Ma, ništa. Znaš da on uvijek u vrećicama nudi više komada po jeftinijoj cijeni jer su kao sitnija. A jaje je jaje - odgovara.
- Da, i što je bilo?
- Ama došla neka pa se žali da su mala. Nešto mu prigovara, a ja ni pet ni šest pred njom i pred jajarevom ženom kažem: "Ne znam za druge, al meni su Vaša jaja od prvog dana odlična".
- 20:10 -
četvrtak, 03.04.2008.
Dečki u plavom
Večeras s uredno plaćenom parkirnom kartom (hvala Bogu na mobilnom plaćanju parkinga) čekam supruga da izađe iz pošte. Otišao platiti račune. U jednom trenutku automobil se zatrese i kao svaka nadobudna majka odmah dreknem: „Pa dobro cure zar morate skakati i u autu.“. Nismo mi, nego čiko koji je bio parkiranog pokraj nas – odgovoriše u glčas. Pogledam u retrovizor i stvarno frajer me svojim desnim bočnim dijelom, dok je napuštao parking, lupi u zadnji lijevi bočni dio moga Punta. Ne miče s mjesta i ja svirnem na sirenu i odmah izlazim van. No, on u istom trenutku lagano kreće naprijed. Mašem mu da stane. Zaustavlja se na trenutak. Opet kreće, a ja kao kakva mahnitura stojim na sred ceste i mlataram s obe ruke da se zaustavi. I stvarno čovjek staje, otvaraju se suvozačeva vrata i meni glavom prostruji „Ajde dobro je dogovorit ćemo se“. Ali umjesto dogovora „gospođa“ u pedesetima sa svježe danom trajnom na glavi proviruje i ko iz topa dobacuje na čistom bosanskom naglasku (nemam ništa protiv Bosanaca jer i sama potječem iz BiH): „Šta mašeš, nismo te udarili. Ma marš u pičku materinu.“. Od šoka, umjesto da zapišem registraciju prvo zovem dečke u plavom. 92, ljubazni, odmah šalju ophodnju, no nažalost nisam upamtila ništa osim da je riječ o srebrnom automobilu sportskog izgleda, sa žutim tablicama na kojima je crnom bojom pisao broj 49 MS ili možda NS ......... dalje ne znam. Teško ih je naći. Znam i sama, odustajem od očevida, ali molim dečke u plavom ako ih pronađu da mi omoguće susret s dotičnom gospođom kako bi i ja nju upoznala s njenim porijeklom. Smiju se, a što će drugo. To je ipak stvar kućnog odgoja. Ali hvala im jer su svoj dio posla odradili maksimalno korektno. I neka netko još kaže da naši policajci nisu dobri dečki u plavom.
Moj muž obožava policiju. Oni su mu toliko dragi da gotovo nema tjedna da nemaju barem jedan kontakt bliske vrste. Njihovo je druženje posebice bilo intenzivno u vrijeme dok je radio u dostavi. Mislim da nema niti jednog policajca na relaciji Osijek, Brod, Nova Gradiška, Požega kojega on nije osobno upoznao. U želji da ih sve upozna cestama prema Osijeku vozio je uvijek brzo, u Slavonskom Brodu je prelazio preko pruge kako bi susreo one koje još nije stigao upoznati, u Gradiški su se sretali na zelenim površinama, u Požegi ni manje ni više nego u pješakoj zoni. Zajedno se provozali. Njihova međusobna ljubav je tolika da je on silno svaki puta želio platiti svaki susret s njima. Nažalost zbog sporosti sudstva i mogućnosti dobrovoljnog rada (kojeg u Brodu još nema) nije im se novčano uspio zahvaliti za ugodno druženje koje im je pružio. Njihov posljednji susret zbio se baš ovih dana.
Jutro, nema još ni 9 sati, zove me na mobitel: Pretjecao sam po punoj liniji šleper, uhvatila me policija. Zeznulo me crveno na semaforu inače bi im pobjegao. Je l možeš šta srediti? – pita me ko iz cuga.
- Stani malo. Što si radio. Pretjecao po punoj liniji. Pa zašto?
- To su me i oni pitali. Rekao sam im da je šleper vozio polako, a meni se žurilo jer su mi djeca sama kod kuće (dobro da mi zbog toga nisu poslali još i socijalnu službu, nap.a.).
- I, što bi ja sad trebala?
- Pa nazovi policiju i probaj srediti – kaže kao da je to nešto najnormalnije na svijetu.
- Neću – odgovaram i spuštam slušalicu. No, nazvala sam policiju, odnosno njihovu glasnogovrnicu. Samo da provjerim što ga čeka. Kaže dobro je prošao, dobit će samo kaznu od 300 kuna.
- I ne možete mu oduzeti dozvolu bar na mjesec dana – pitam ju očajno. – Onako da se opameti. Kaže da ne, barem ne za taj prekršaj.
Zbog toga sam ovih dana na „Vi“ sa svojim mužem. Kaže da to niti jedna žena ne bi napravila svom mužu. E pa ja bi. Jer da viditie koliko se prometnih događa i kako se iz naoko beznačajnih situaciju razvijaju tragedije koje u crno zavijaju obitelji nikada se ne biste ljutili na dečke u plavom kada Vas zaustave i za napravljeni prekršaj naplate kaznu. Jer možda Vas upravo ta kazna natjera da drugi puta dobro razmislite prije nego načinite prekršaj i uništite i svoj i tuđi život.
Priča treća je davno napisana, ali dokauje da dečki u plavom i nisu tako kruti kako se čine na prvi pogled. Da imaju dušu i da su apravo obični ljudi kao i svi mi. Možda čak i posebniji od većine nas. Ako Vas zanima pročitajte ju. Glavni lik je Franjo Galić, koji je u vrijeme kada je nastao tekst (17.05.2006.) bio glasnogovrnik PU brodsko-posavske. Prenosim je u originalu:
„Glasnogovornik PU brodsko-posavske Franjo Galić izdao dvije zbirke pjesama za djecu
Policajac s dječjim srcem
Franjo Galić, glasnogovornik je PU Brodsko-posavske, a ono što ga razlikuje od njegovih kolega su - dječje pjesme. Franjo Galić do sada je izdao dvije zbirke pjesama za djecu, a u svojoj arhivi ima par stotina novih stihova za najmlađe.
- Pjesme pišem oduvijek. Prvo su to bili "veliki" stihovi kakve pišu svi tinejdžeri, a pjesme za djecu počeo sam pisati sasvim slučajno kada sam postao otac dva sina. Kada je moj sin Juraj imao godinu i nešto kihnuo je i rekao sam kako je kihnuo kao mali zeko. Godinu dana stariji Fran je odmah pitao kako kiše zeko i ja sam odgovorio "Zeko kiše tiho, tiho, zeko kiše nježno, nježno..." Tako je nastala moja prva dječja pjesma - kaže Franjo Galić, čije su lako pamtljive stihove njegova djeca "odnijela" u vrtić. Zahvaljujući poticaju odgajateljica Franjo je nastavio pisati i prije nekoliko godina izdao svoju prvu knjigu "Važne stvari", a nedavno je promovirao i svoju drugu zbirku "Manji od trave". - Iskreno rečeno bilo mi je malo neugodno izdati tu prvu zbirku, ne zbog javnosti nego zbog radnih kolega koji su me u početku gledali ne kao bijelu nego kao zelenu vranu. No, na kraju sam bio ponosan jer jako volim djecu i drago mi je što se kroz stihove lako mogu vratiti u dječji svijet u kojem je puno ljepše - priča Franjo. Supruga Gordana i sinovi Fran (13) i Juraj (12) velika su mu podrška. - Djeci su pjesmice cool, a supruga, kojoj sam prve stihove diktirao jer nisam imao računala, je moj prvi i najbolji kritičar - kaže Franjo, koji osim stihova ima i više desetaka priča za djecu, a u pripremi je i roman za djecu.“
Roman je u međuvremenu izdan. Pustolovna je to čriča o dva dječaka koja istražuju podzemni svijet slavonskobrodske Tvrđave. Vrijedi ju pročitati, a bilo bi zgodno kada bi zaživjela i ideja da se od nje napravi strip. Bio bi sigurno zanimljiviji i edukativniji od brojnih Ninji, Spidermena, Transf
- 20:36 -
utorak, 01.04.2008.
Godišnjica
Trideset i šest je minuta iza ponoći. Najboljim roditeljima na svijetu želim sretnu 36. godišnjicu braka.
- 00:34 -
Kad znaš
Kad plačeš
A ne znaš zašto plačeš
I kad te u grudima steže
I kad se osjećaš izdanim
Od samog sebe
A umjesto sunca
Koje sja
Ti vidiš oblake pune kiše
I osjetiš krupne kapi
I tješiš se:
Vjetar mi je u oko ubacio trun
Pa su zato crvene i vlažne
I tješiš se
Ne to nisu suze
To kapi kiše
Kvase moje lice
A znaš....
Sve dobro znaš
- 00:11 -
