subota, 28.10.2006.
prošlost...
|
Tražeći neku skroz livu stvar u zapušenom dijelu svoje kuće,naišla sam na stari kufer pun žutih pisama,slika,povelja,medalja za hrabrost i inih stvari. Prvo sam našla par albuma slika od svoje tete.Totalni rokenrol.Ona je generacija '60e..Baš su imali kul ekipu.Svi sa onin ogromnim cvikama i uskim rebama... Onda nađoh Ustav Jugoslavije,osnove prava i tako neke knjige tipa Komunizam i marksizam... Odličja i medalje od moga djeda,pa pradjeda,pa prapradjeda i još puno njih prije... Svjedodžbe babine sestre ( rubrike: Materinski jezik Matematika Domaćinstvo Pevanje Crtanje,sve dva naravno) Uz par onih buba šta se hrane papirom (celulozom),bila je jedna fascikla moga prapradjeda File i njegove potvrde o plovidbama,rešenja,članska iskaznica ( Drugovi:.....  )...Sve u svemu,jako zanimljivo.Iako onaj miris papira i prašina iz 1911. nadražuju nosnice.... Lijepo je to tako proučavat stare familijske papire.Čim mi zrinka vrati digitalni  ,slikat ću to sve  ..... |
petak, 13.10.2006.
|
Da se nastavim na prethodni post... Dobila sam dva iz fizike ,ali znam programirat u C-u pa me ostalo ne zamara ...Eto,čisti primjer kako vam Slawoj ca može uljepšat dan! VIše riječi drugi put :)) |
nedjelja, 08.10.2006.
|
Svake godine (očito ) ista priča.Dosadila sam već sama sebi,bogu,gospi,svima naokolo....O čemu se radi? Sutra pišem fiziku. Da. Ne mogu se odlučit dal da napišem da znam ili ne znam.Znam kako to sve ide u teoriji i kako bi se trebalo razmišljat kada se zadaci rješavaju,a onda opet, kad vidim one zadatke šta nam ih ON daje,sve moje nade i svo moje znanje jednostavno pade u vodu. Fizika.To je sigurno riječ koja će mi obilježit srednju školu.Volim fiziku,uistinu.Zanimljiva je i zapravo je čista logika.Pogotovo ovo šta sad učim,ovi tlakovi,uzgon i ine stvari. Ali to zanimanje mi je pobudila žena koja mi drži repeticije tu i tamo ( ali opet se osjećam glupo kad dodjem na repeticije jer me žena pita šta ne znam,ja kažem:objasni mi otpočetka i nakraju ispade da znam). Zašto se the profesor malo bolje ne potrudi? On ka da govori samo za njih petero u razredu šta to znaju sa dodatne. Mi smrtnici smo prisliljeni nekako to skužit sami kroz komplicirani račun.:( Zaključak: možda mi je bolje sad kad sam i javno progovorila o problemu fizike. sad,puna entuzijazma,idem ponovo provat nešto riješi i nadat se timskom radu sutra slobodno ovaj post zanemarite,ovo je samo trenutačno stanje bijesne srednjoškolke...ah pubertet... Ali eto,kad ne ide fizika,ide povijest pa sad znam nabrojat masu knezova iz Velikomoravske i tako toga.  i sad kvalitetni dio posta.( damire,mislim da je ovo odgovor na jucerasnje pitanje o najboljem citatu:( iako,nisam još cijelu knjigu pročitala..) Na putu od ribe,ptice i majmuna prema ratobornoj zvijeri našeg doba,na tom dugom putu na kojemu se nadamo s vremenom postati ljudi i bogovi,na njemu se nisu oni "normalni" probijali s jednog stupnja na drugi,jer su bili konzervativni i radije se držali svega zdravoga i prokušanoga.Normalan gušter nikada nije došao na pomisao da pokuša letjeti.Normalan majmun nije ni pomislio da bi sišao s drveta i uspravno hodao zemljom.Tko je to prvi učinio ,prvi pokušao,prvi o tom snivao,među majmunima je bio sanjar i čudak,pjesnik i novotar,a ne običan i normalan.Normalni,kako ih ja vidim ,služili su očuvanju,zaštiti i učvršćenju usvojenih oblika nekog načina života,neke rase i vrste kako bi postojao oslonac i životna zaliha.No uloga sanjara bila je da čine skokove i maštaju o nezamislivome da bi se,možda, jednoga dana iz ribe razvila kopnena životinja,a iz majmuna čovjekoliki majmun. herman hesse,Razmišljanja |
četvrtak, 05.10.2006.
|
Pamćenje mi blijedi.Stvarno nemam pojma jesan li ovo već jednom stavila.Ako jesam,nema veze,vrijedi još jednom pročitat. Goran Babić-Prva priča o čovjeku bez lica Probudio se i vidio da više nema lica. A dobro se sjećao da je sinoć usnuo s borama, sjenama, ranama, sa svime što inače čini jedno lice. I bio je siguran da je san kriv za to, ali ne mogaše razabrati koji od mnoštva što ih je usnio te noći. Stoga se uputi svijetom, vavijek kroza san, vazda blizak kradljivcu i smiren u potrazi. I ne htijući i ne znajući sve je više išao u prošlost. Sve do samih početaka u kojima se počelo stvarati njegovo lice. Napokon je pokušao od bezbroj sitnih, nevažnih dojmova, grčeva, pokreta, sačiniti nanovo onaj stari osmijeh, ali mu to nikako nije uspijevalo. Nije se mogao sjetiti sna. Mrzim ove prijelaze ljeta u jesen :(.Vrijeme je šugavo,a ja jos gora (homeopatija).Sve me boli i ne daaa mi se.:( Ali,trudim se :)...Ne postoji ništa šta ne mogu riješit par kockica čokolade,vicevi i čaj. Tako da sam na kraju opet nekako izbalansirana. Tek sam sad shvatila da je zapravo počela škola ( i to bome,počela već odavno) i da je deseti mjesec.DESETI! Tempus fugit. Jedva čekam kad će doletjet do prosinca. Btw.sad je najljepše vrijeme za šetanje po Solinu tj. po Starinama (tamo gdje su ostaci Salone)Ovako je to izgledalo prošle godine:   Ako je netko zainteresiran,javite se. s druge strane,prekjučer je bila 111. obljetnica smrti Jesenjina, a na jučerašnji dan je 1947.umro Maxwell Planck,dobitnik Nobelove nagrade za fiziku i utemeljitelj kvantne teorije i 1970.umrla je Janis Joplin.Mislim da ne moram ništa govorit o njoj,sve je već odavno rečeno. Toliko od mene.Idem bacit oko na latinski i još malo pa u školu. ....... ISPOVIJEST MANGUPA Ne može sav svijet pjevati, ni da jabukom do tuđih nogu pada. Ovo je najveća ispovijest jednog mangupa do sada. Ja se namjerno i raščupan i nesan, glave nalik petrolejskoj lampi, smucam. Ja volim da kroz ogoljelu jesen vaših mračnih duša zasvjetlucam. Ja volim kada na mene se sruči ko žestoka kiša kamen poruge. Ja samo čvršće stisnem u toj tuči mjehur kose, poput prsle čvoruge. I tada mi se u živ spomen vrati šibljikav prud i sipljiv šumor jova, i da negdje žive otac moj i mati, kojima sada nije do mojih stihova; a kojima sam drag ko krv i raž u polju ko proljetni dažd pod kojim livade zelene. I vilama bi pošli na vas , da vas kolju za svaku ružnu riječ i povik protiv mene. O jadni, jadni seljaci! Zacijelo poružnjeste, patite u strahu od boga i pokislih usijeva. O, kad biste mogli shvatiti da je vaš sin najbolji pjesnik u Rusiji! Zar niste nad njim zebli kad je bosim nožicama gackao kroz kal jesenjih mlaka? A sad cilindar nosi, i cipele od laka. Al u njemu plamsa stara narav seoskog vragolana i lole. On se svakoj kravi s cimera mesara izdaleka klanja da ga leđa bole. I kad na trgu kočijaše spazi te se sjeti smrada gnoja s rodne oranice, on je pripravan pomesti svakoj razi rep ko šlep vjenčanice. Ja volim zavičaj. Ja tako volim zavičaj! I mada mu tuga rđom vrba soči, drage su mi blatne svinjske njuške i zvonka kreka žaba u gluhoj noći. Od sjećanja na mladost tiha bol me muči i travanjski sumrak sanjam, svjež i snen. Vidim gdje pred vatrom zore čuči, željan da se ugrije, naš klen. O, kako sam često krao jaja vranja verući se uza nj, do gnijezda gore! Je li i sad isti, pun zelena granja, Je li i sad svježe snažne kore? A ti, moj dragi, vjerni šarove? Od starosti i sipljiv i slijep, ne nalaziš njuhom ni vrata ni torove pa dvorištem lunjaš, podvinuvši rep. O, i sad me nestašluk naš veseli, kad sam znao majci čitav hljeb ukrasti, da bismo ga naizmjence jeli, bez uzajamna gađenja, u slasti. Isti sam kao prije. U srcu sam isti kao prije. Na licu cvatu oči ko različak u raži. Dok zlatnom steljom stiha zemlju krijem, još bih nešto nježno htio da vam kažem. Laku noć! Svima laku noć! Utihnu u travi mraka kosa zore..... Volio bih danas, kad se veče stiša, s prozora i mjesec da.... Sjaju plavi, sjaju tako plavi! U tom plavetnilu tko da mrijeti žali. Pa što, ako cinikom se pravim vješajuć o zadak fenjer mali? Pegazu moj stari, dobri, isluženi, treba li to meni tvoj lagašan kas? ja sam došao ko majstor nesmiljeni da štakore pjesmom slavim, a ne nas. Moja tikva kosom vedro šiknu kao rujan vinom. Želim biti žutim jedrom U zeml |