četvrtak, 05.10.2006.
|
Pamćenje mi blijedi.Stvarno nemam pojma jesan li ovo već jednom stavila.Ako jesam,nema veze,vrijedi još jednom pročitat. Goran Babić-Prva priča o čovjeku bez lica Probudio se i vidio da više nema lica. A dobro se sjećao da je sinoć usnuo s borama, sjenama, ranama, sa svime što inače čini jedno lice. I bio je siguran da je san kriv za to, ali ne mogaše razabrati koji od mnoštva što ih je usnio te noći. Stoga se uputi svijetom, vavijek kroza san, vazda blizak kradljivcu i smiren u potrazi. I ne htijući i ne znajući sve je više išao u prošlost. Sve do samih početaka u kojima se počelo stvarati njegovo lice. Napokon je pokušao od bezbroj sitnih, nevažnih dojmova, grčeva, pokreta, sačiniti nanovo onaj stari osmijeh, ali mu to nikako nije uspijevalo. Nije se mogao sjetiti sna. Mrzim ove prijelaze ljeta u jesen :(.Vrijeme je šugavo,a ja jos gora (homeopatija).Sve me boli i ne daaa mi se.:( Ali,trudim se :)...Ne postoji ništa šta ne mogu riješit par kockica čokolade,vicevi i čaj. Tako da sam na kraju opet nekako izbalansirana. Tek sam sad shvatila da je zapravo počela škola ( i to bome,počela već odavno) i da je deseti mjesec.DESETI! Tempus fugit. Jedva čekam kad će doletjet do prosinca.  Btw.sad je najljepše vrijeme za šetanje po Solinu tj. po Starinama (tamo gdje su ostaci Salone)Ovako je to izgledalo prošle godine:   Ako je netko zainteresiran,javite se. s druge strane,prekjučer je bila 111. obljetnica smrti Jesenjina, a na jučerašnji dan je 1947.umro Maxwell Planck,dobitnik Nobelove nagrade za fiziku i utemeljitelj kvantne teorije i 1970.umrla je Janis Joplin.Mislim da ne moram ništa govorit o njoj,sve je već odavno rečeno. Toliko od mene.Idem bacit oko na latinski i još malo pa u školu. ....... ISPOVIJEST MANGUPA Ne može sav svijet pjevati, ni da jabukom do tuđih nogu pada. Ovo je najveća ispovijest jednog mangupa do sada. Ja se namjerno i raščupan i nesan, glave nalik petrolejskoj lampi, smucam. Ja volim da kroz ogoljelu jesen vaših mračnih duša zasvjetlucam. Ja volim kada na mene se sruči ko žestoka kiša kamen poruge. Ja samo čvršće stisnem u toj tuči mjehur kose, poput prsle čvoruge. I tada mi se u živ spomen vrati šibljikav prud i sipljiv šumor jova, i da negdje žive otac moj i mati, kojima sada nije do mojih stihova; a kojima sam drag ko krv i raž u polju ko proljetni dažd pod kojim livade zelene. I vilama bi pošli na vas , da vas kolju za svaku ružnu riječ i povik protiv mene. O jadni, jadni seljaci! Zacijelo poružnjeste, patite u strahu od boga i pokislih usijeva. O, kad biste mogli shvatiti da je vaš sin najbolji pjesnik u Rusiji! Zar niste nad njim zebli kad je bosim nožicama gackao kroz kal jesenjih mlaka? A sad cilindar nosi, i cipele od laka. Al u njemu plamsa stara narav seoskog vragolana i lole. On se svakoj kravi s cimera mesara izdaleka klanja da ga leđa bole. I kad na trgu kočijaše spazi te se sjeti smrada gnoja s rodne oranice, on je pripravan pomesti svakoj razi rep ko šlep vjenčanice. Ja volim zavičaj. Ja tako volim zavičaj! I mada mu tuga rđom vrba soči, drage su mi blatne svinjske njuške i zvonka kreka žaba u gluhoj noći. Od sjećanja na mladost tiha bol me muči i travanjski sumrak sanjam, svjež i snen. Vidim gdje pred vatrom zore čuči, željan da se ugrije, naš klen. O, kako sam često krao jaja vranja verući se uza nj, do gnijezda gore! Je li i sad isti, pun zelena granja, Je li i sad svježe snažne kore? A ti, moj dragi, vjerni šarove? Od starosti i sipljiv i slijep, ne nalaziš njuhom ni vrata ni torove pa dvorištem lunjaš, podvinuvši rep. O, i sad me nestašluk naš veseli, kad sam znao majci čitav hljeb ukrasti, da bismo ga naizmjence jeli, bez uzajamna gađenja, u slasti. Isti sam kao prije. U srcu sam isti kao prije. Na licu cvatu oči ko različak u raži. Dok zlatnom steljom stiha zemlju krijem, još bih nešto nježno htio da vam kažem. Laku noć! Svima laku noć! Utihnu u travi mraka kosa zore..... Volio bih danas, kad se veče stiša, s prozora i mjesec da.... Sjaju plavi, sjaju tako plavi! U tom plavetnilu tko da mrijeti žali. Pa što, ako cinikom se pravim vješajuć o zadak fenjer mali? Pegazu moj stari, dobri, isluženi, treba li to meni tvoj lagašan kas? ja sam došao ko majstor nesmiljeni da štakore pjesmom slavim, a ne nas. Moja tikva kosom vedro šiknu kao rujan vinom. Želim biti žutim jedrom U zeml |