subota, 09.09.2006.
|
moram napisat ovaj post.Novi post,they call it. nemam nikakvu zanimljivu temu.Mozda bi se i moglo iskopat nesto zanimljivo,ali meni se jednostavno ne da trudit. Zapravo,jedino sta vam mogu ponudit je poezija(citaj pjesmu ispod) i nesto sta smo ucili iz matise i bas je zakon:Fraktali.To su ugl. skupovi samoslicnih brojeva i ovako izgledaju kad ih lijepo isprogramirate:   Eto,samo da vam malo unesem nekakvih boja u zivot :) Poskok David Herbert Lawrence (1885-1930) Poskok je došao na moje pojilo Jednog vrućeg, vrućeg dana, i ja u pidžami rad vrućine dođoh Da pijemo. U dubokoj mirisnoj sjeni velikog tamnog stabla rogača, Sišao sam niz stepnice s krčagom I morao sam čekati, morao sam stajati i čekati, jer on je bio tamo prije mene. Došao je iz pukotine u zemljanom zidu, iz tame, I povlačio je svoje žuto-smeđe mlitavo tijelo, mekog trbuha, preko ruba kamenog pojila I položio je grlo na kamen, I tamo gdje je voda kapala iz slavine, čista, On je srknuo svojim ravnim ustima, -Polako pijući kroz ravne desni u mlitavo dugo tijelo, Šutljivo. Neko je bio prije mene na mom pojilu, I ja, kao onaj koji je došao drugi, čekao sam. On je podignuo glavu od pića, kao što stoka čini, I nejasno me pogledao, ko što stoka, kada pije, čini, I zapalucao je rašljastim jezikom s usana, razmislio časak I sagnuo se i popio još malo, Jer je bio smeđ kao zemlja, zlatan kao zemlja, iz goruće utrobe zemlje, Jednog dana sicilskog kolovoza, dok se dimiIa Etna. Glas mi je mojeg odgoja rekao, Da ga moram ubiti, Jer su u Siciliji crne zmije nedužne, zlatne su otrovne. I glasovi su u meni rekli: Da si čovjek Ti bi uzeo štap i presjekao bi ga, dotuko bi ga. Ali moram li priznati da sam ga volio, Da mi je bilo drago što je došao u miru kao gost da pije na mom pojilu, I ode miran, zadovoljen i nezahvalan U goruću utrobu ove zemlje? Bje li to kukavicluk, što ga se nisam usudio ubiti? Bje li to perverznost, što sam želio s njim razgovarati? Bje li to poniznost, što sam se osjećao tako počašćen? Osjećao sam se tako počašćen. A ipak ovi glasovi: Da se ne bojiš, ti bi ga ubio! I stvarno, ja sam se bojao, ja sam se strašno bojao, Ali čak i tako, bio sam još više počašćen, Što je potražio moje gostoprimstvo Iz tamnih vrata tajanstvene zemlje. Dovoljno se napio I podignuo je glavu, sanjivo, ko onaj što je pio, I šibnuo je zrak jezikom, crnim ko rašljasta noć, I činilo se da liže svoje usnice, I pogledao je oko sebe kao bog, ne gledajući, i polako je okrenuo glavu, I polako, vrlo polako, kao da sanja, Nastavio je vući svoju sporu duljinu, svijajuć se, I popeo se opet na srušen nasip mojeg zida. I kada je stavio glavu u onu strašnu rupu, I kad se polako privukao, zmijski uvlačeći ramena, i ušao dublje, Nekakav užas, nekakav protest protiv njegova odlaska u tu strahovitu crnu rupu, Protiv tog, što on promišljeno odlazi u tamu, polako se privlačeći, Obuzeo me onda, kad mi je okrenuo leđa. Ja sam se ogledao, spustio sam krčag, I dohvatio nekakav nezgrapni panj i bacio ga na pojilo uz buku. Mislim, da ga nisam pogodio, Ali naglo, onaj njegov dio, koji je ostao vani, zgrčio se u nedostojanstvenoj žurbi, savio se kao munja i nestao U crnu rupu, u pukotinu zida sa zemljanim usnama, U koju sam, u tiho napeto podne, fascinirano zurio. I odmah sam to požalio. Mislio sam kako je sitno, kako vulgarno, kako je nisko to djelo! Prezirao sam sebe i glasove prokletog ljudskog odgoja. I mislio sam o albatrosu, I želio sam da se on vrati, moj poskok. Jer mi se opet činilo, da je on kao kralj, Kao kralj u progonstvu, neokrunjen u podzemlju, Koji sad opet treba biti okrunjen. I tako, ja sam propustio priliku s jednim od gospodara Života. I moram nešto ispaštati: Sitnost. DESIDERATA idi smireno kroz buku i užurbanost, i sjeti se mira Koji se može naći u tišini... Koliko je to moguće, budi u dobrim odnosima Sa svim ljudima... Govori svoju istinu smireno i jasno, slušaj druge, Čak i glupe i neuke – i oni imaju svoju priču. Izbjegavaj bučne i agresivne osobe – one su teret duhu. Ako uspoređuješ sebe s drugima, možeš postati ponosan Ili ogorčen, jer uvijek će biti većih ili manjih od Tebe... Raduj se svojim dostignućima, kao i svojim planovima. Održi entuzijazam za svoj vlastiti poziv, Ma koliko skroman bio – to je pravo blago u Promjenjivim vremenima... Budi obazriv u svojim poslovima, jer svijet je pun Prijevara. Ali neka te to ne smeta, Da vidiš vrline koliko ih ima. Mnogi ljudi teže za visokim idealima I svuda je život pun hedonizma. Budi ono što jesi – budi čovjek. Pogotovo nemoj glumiti ljubav, i ne budi ni ciničan Prema ljubavi, jer usprkos svoj ograničenosti i svim Razočaranjima – ona je vječna, kao trava... Spokojno primi iskustvo godina skladno Napuštajući stvari iz mladosti. Gaji duhovnu snagu da te štiti od iznenadne nesreće... Ali ne žalosti samog sebe izmišljanjima – mnoga Strahovanja nastaju zbog umora i osamljenosti. Osim održavanja zdrave discipline budi blag prema sebi. Ti si dijete svemira, ništa manje nego Što su to drveće i zvijezde. Imaš pravo da budeš ovdje, i bilo Ti to jasno ili ne, Nema sumnje da se svemir razvija Kao što bi se i ti trebao. Dakle, budi u miru s Bogom, ma kako da ga zamišljaš, I bez obzira na to kakav Ti je posao i aspiracije, u Bučnom komešanju života zadrži mir u svojoj duši. Pored svih prljavština, jadikovanja i porušenih snova, Ovo je ipak divan svijet... Budi pažljiv... Teži da budeš sretan..... Nepoznati Autor Pronađeno u crkvi Sv. Pavla u Baltomoreu |