Čega smo se bojali kada smo bili djeca?


Imate li i vi svoje strahove? Jeste li ih svjesni?

Jeste li i vi nedavno doživjeli nekakav neugodan osjećaj u trenutku susreta s nekim vanjskim objektom (živom osobom, životinjom, situacijom, zvukom, mirisom, (ispitom ;)) ili možda unutarnjim, intrapsihičkim sadržajem (strašne osobe, duhovi, čudovišta, opasne ili potencijalno opasne situacije)? Dobro je taj osjećaj straha koji se ponekad javi, kojeg stvorimo u sebi, osvijestiti ili ga se prisjetiti, „iskopati“ ga iz podsvijesti, iz perioda dok smo bili djeca, jer zapravo, prisjećajući se i osvješćujući svoje strahove možemo bolje razumjeti strahove djece s kojom radimo.

Strahovi se smatraju sastavnim dijelom normalnog razvoja, djetinjstva i odrastanja te kad se pojavljuju u ranim godinama uglavnom predstavljaju uvjetovanu reakciju na podražaj.

Naglasak bismo trebali staviti na važnost zdravog socio-emocionalnog razvoja tijekom predškolske dobi, posebice kada je riječ o budućim odgajateljima, što upravo čine autorice članka "Čega smo se bojali kao djeca?-važnost ranih iskustava budućih odgajatelja za njihov rad s djecom."


U članku se ističe važan aspekt odgojno-obrazovnog rada osobito kada je riječ o odgajateljima djece rane i predškolske dobi, a to je ličnost odgojnoobrazovnog djelatnika. Znamo da postoje brojne teorijske postavke koje potvrđuju da kvalitetu odgoja određuju različita psihološka i pedagoška znanja odgajatelja (Tatalović Vorkapić, Vlah, Vujičić, 2012), međutim za određivanje kvalitete odgajateljeva rada trebamo uzeti u obzir i važnu činjenicu da odgajatelj na dijete djeluje čitavom svojom osobom, (onim što zna, ali i onim što jest), što podrazumijeva strukturu ličnosti odgajatelja, njegov životni stil, preferencije, stavove i vrijednosti koje njeguje i cijeni.
Važan zaključak koji iz toga proizlazi je da djetetu za zdrav i pravilan rast i razvoj trebaju interakcije, kako s djecom, tako i s kvalitetnim odraslim osobama, a to odgajatelj može postati ukoliko osvješćuje svoje vrline i mane.

Neki autori strah navode kao jednu od najčešćih emocija (Ennulat, 2010, Hauck, 1991) i dok većinu emocija uglavnom možemo kontrolirati, mogućnost voljnog kontroliranja straha vrlo je ograničena. U članku je istaknuto kako upravo mozak, odnosno amigdala, („centar za strah“ u mozgu) ima veliku ulogu u tjelesnim promjenama koje se javljaju kad osjetimo strah te ukoliko prijetnja koju mozak percipira doista postoji, uključuje se „signal za uzbunu“(Crist, 2005).

Autorice ističu kako je istraživanje provedeno kako bismo bolje razumjeli fenomen straha, koji je, osobito za rani i predškolski period života djeteta, još uvijek nedovoljno istražen. To je složeni psihološki fenomen o kojem nam je dodatno znanje svima potrebno, osobito roditeljima, odgajateljima, učiteljima, kako bismo pravovremenim, kao i preventivnim djelovanjem spriječili nastanak eventualnih različitih psihopatoloških poremećaja.
Odgajatelj koji kvalitetno i savjesno pristupa svojoj profesiji trebao bi kontinuirano usavršavati svoje profesionalne kompetencije, kao i svoju osobnost, uz neprestano preispitivanje i osvještavanje svoje implicitne pedagogije, odnosno skrivenog kurikuluma kojim snažno utječe na djecu prenošenjem svojih vrijednosti, stavova i ponašanja.

Više o ovoj zanimljivoj temi pročitajte u članku:

Sanja Tatalović Vorkapić, Ivana Knapić, Čega smo se bojali kada smo bili djeca? – važnost ranih iskustava budućih odgajatelja za njihov rad s djecom, Metodički obzori 10 (2015) 1