17
ponedjeljak
ožujak
2008
Killing in the Name Of
Osveta je moja i ja ću je vratiti
Upravo sam se vratila iz teretane, mrtva umorna. Mislila sam da sam ispucala svu negativnu energiju koju sam skupljala čitav prošli tjedan, a onda dođem doma i pogledam vijesti na netu... Vozač s preko 3 promila alkohola u krvi pregazio dijete od 5 godina na zebri i to još u 4 sata popodne.
Ja neću lagati i reći da ja nikada ne pijem, ali prilike u kojima ja pijem su stvarno rijetke i u tom stanju mi ne bi palo na pamet sjesti za volan.
Imam općenito veliku averziju prema alkoholičarima i sama pomisao na nekog idiota pijanog u 4 sata popodne mi se gadi do te mjere da mi se okreće želudac. Što je taj radio čitav dan? Bio na poslu i opijao se? Pa što taj pobogu radi? Sjedio u birtiji i opijao se?
Već sama pomisao na takvu vrstu egzistencije mi je odvratna, a činjenica da je nakon toga još sjeo za volan i usmrtio bespomoćno dijete mi je zapravo neshvatljiva.
U ovakvim situacijama ja sam za smrtnu kaznu. I to brutalnu. Na primjer kamenovanje do smrti...
Ja nisam roditelj i stvarno se ne mogu zamisliti u takvoj poziciji, ali imam mlađeg brata i sigurna sam da bih u situaciji kao što je ova uzela pravdu u svoje ruke.
Do sada je najveća izrečena kazna za ovakvo ubojstvo 8 godina, ako se ne varam. Što je 8 godina hrvatskih zatvora? Da ne spominjem sve one sobodne vikende na koje imaju pravo...
Primjerena kazna za tu osobu bi bila da umre u istim mukama kao ta jadna djevojčica. I znam da bih ga ja na mjestu njenih roditelja ubila bez imalo grižnje savjesti.
Da li me to čini manje čovjekom nego što su druga ljudska bića? Želja za osvetom... Koja nije nimalo u skladu sa Kantovim kategoričkim imperativom. Općenito zaista ne želim zlo niti jednom ljudskom biću, no ima ljudskih bića koja se namjerno liše svoje ljudskosti. Kada pijan sjedaš za volan prihvaćaš odgovornost za sve posljedice svoje odluke. Pa i za ubojstvo. Dakle svjesno postaju potencijalni ubojice i očito im ta činjenica nimalo ne smeta. Što je to nego samovoljno lišavanje svih ljudskih osobina?
Ali na kraju krajeva i ubijanjem iz osvete bismo se lišili svojih ljudskih osobina i sveli na neka niža bića. Jer oduzimanje života iz kojeg god razloga bilo je samo oduzimanje života. Nije plemenit čin...
Teorija mi pada u vodu. U potpunosti.
No moja prva reakcija je bila želja za osvetom i to brutalnom. Kako se čovjek može riješiti tog nagona? Ja ne vidim odgovor, no možda je Balašević bio u pravu kada je rekao - netko to od gore vidi sve
Pokojna glumica Ena Begović svojevremeno je zbog nepažnje oduzela prednost motoristu i na mjestu ga ubila. Nekoliko godina kasnije dostigla ju je slična sudbina.
Možda ipak...
komentiraj (1) * ispiši * #
06
četvrtak
ožujak
2008
Medvjedi
Šetala je jednom prilikom onako bezazleno, ništa ne sluteći, gledajući svoja posla (ovako jedna moja jako draga prijateljica započinje svoje anegdote) obroncima Velebita...
Ne, priča zapravo počinje dan ranije. Prije par godina je moja obitelj odlučila kampirati na Velebitu nekih desetak dana, a crvenokoso čudovište (to mi je svojevremeno bio obiteljski nadimak) se već prvi dan uspjelo posvađati sa svima i sustavno izbjegavati zajedničke izlete.
Šatore smo postavili na Lubenovcu, gdje su osim nas bili još neki ljudi u planinarskom domu i četvero priglupih Belgijanaca koji su šator postavili u udolini i budili se poprilično mokri svakoga jutra.
Jednom prilikom, za vrijeme jedne od svojih usamljeničkih nadurenih šetnji šumom naletjela sam na jednu od gospođa iz planinarskog doma koja me upozorila da je otkrila svježe tragove medvjeda (upotrijebite maštu). Meni nije bilo jasno kakve bi emocije to otkriče trebalo izazvati u meni sve dok nije rekla da pripazim malo i da ne šećem sama po šumi. Ja sam je začuđeno pitala zašto bih se trebala bojati slatkih malih medvjedića. Jedina isprika mi je to da sam odrasla uz 'Leteće medvjediće' pa imam malo krivu percepciju o cjelokupnom životinjskom carstvu.
Do tada sam jedino znala da me divlja svinja može gadno ozljediti, što sam naučila iz one serije 'Jalna', da su svinje poprilično opasne, što sam naučila iz 'Hanibala' (to se već pretvorilo u fobiju) i da se zmija treba kloniti. Na to su me uvijek upozoravali kada bih ljeta provodila na Žumberku. Ja sam toj strašnoj prijetnji doskočila na taj način da sam za vrijeme šetnje lupala štapom ili praznom bocom od Coca-cole po podu, grmlju, žbunju, svemu što mi je bilo pri ruci...a povremeno bih ispuštala neartikulirane zvukove da preplašim zmije. Taj sam pametan savjet pročitala u Cosmu. Naravno da sam jednom prilikom naletila na zmiju, ali je to siroto biće pobjeglo glavom bez obzira kada je vidjelo potencijalnog plemenskog vrača uslijed svog priglupog rituala.
Gospođa mi je detaljno opisala kako bi izgledao moj okršaj s medvjedom i u sekundi mi razbila iluzije o slatkom malom medi koji vadi med iz košnica. Kažem vam, dječje slikovnice bi trebalo zabraniti...
Upozorila me da ne nosim nikakvu hranu sa sobom jer ako je medvjed gladan, napast će me, a navodno može namirisati čak i ako nosim kaogume u džepu.
Sva sreća da sam u dobi od 17 godina bila puuuuno manje paranoična pa se nisam baš obazirala na njena upozorenja, sve do one već opisane šetnje.
Htjela sam se zapravo penjati na Hajdučke kukove i krenula sam prema tamo, ali kad sam došla do dijela koji je već opasan po život, odlučila sam se vratiti i nagovoriti ostale da sutradan odu tamo samnom. Ako već poginem da me ima tko dostojno sahraniti.
Vraćala sam se prema kampu i odjednom primjetila da je šuma neobično tiha. Sve su ptice pobjegle pred nekim ili nečim. I onda sam začula rikanje. Uopće ne znam s čime bih taj zvuk usporedila, možda s grmljavinom.
U prvom trenutku ostala sam kao zaleđena stajati. U drugom trenutku shvatila sam da sam gotova. U trećem trenutku odlučila sam se boriti i otrgnula neku granu s drveta. Trenutak kasnije odbacila sam granu i počela trčati. Trčala sam valjda pola sata i bez obzira na to što sam posrtala i padala nije mi palo na pamet da stanem i osvrnem se. Kada sam na izmaku snaga dotrčala do kampa, tamo su sjedile moja sestra i sestrična i sunčale se. Na moje tvrdnje kako me proganjao medvjed su samo slegnule ramenima.
Eto, to je moj prvi kontakt s medvjedima. A možda je zapravo bila divlja svinja u pitanju. Nisam vidjela, a ne vjerujem da me ta životinja uopće progonila. Možda je ona pobjegla od mene na svoju stranu...
Iz priloženog možete zaključiti da medvjede smatram zastrašujućima. No što medvjedi zapravo misle o nama?
Postoje razne vrste medvjeda: sasvim veliku, sasvim mali, srednje veličine, bijeli, crni, smeđi...
I sigurna sam da je grizliju sasvim svejedno što nije bijele boje kao polarni medvjed, niti oni mali medvjedi koji se penju po drveću, a zaboravila sam im ime ne žele biti veliki kao neke druge vrste medvjeda.
Čak i polarnim medvjeda ima i malo većih, malo debljih, malo manjih... I sasvim je logično da je njima baš svejedno.
Postoje razne vrste ljudi: bijeli, crni, žuti, visoki, niski, mršavi, debeli...
Neki bijeli ljudi mrze crne ljude jer su crni. Neki crni ljudi žele biti bijeli. Neki ljudi čitav život provedu na dijetama želeći biti mršavi. Neki ljudi su čitav život nesretni jer nisu visoki. Neki ljudi se rugaju drugim ljudima jer su suviše visoki...
Nisu svi medvjedi klonovi i logično je da imaju i različite oči, njuške, usta, oblik glave... I sasvim im je svejedno. Kada pogledate medvjeda nećete vidjeti lijepog ili ružnog medvjeda. Vidjet ćete - medvjeda.
Nisu svi ljudi klonovi i logično je da neki imaju plave, neki smeđe oči, različit oblik očiju, nosa, usta, različitu boju tena, različitu boju kose...
Milijuni ljudi godišnje troše čitava bogatstva na plastične operacije, šminku, boje za kosu...
Kada je medvjed mlad onda je - mlad, kada je star onda je star i izgleda staro. Niti jednom medvjedu nije neugodno zbog toga što izgleda staro jer, na kraju krajeva, on i je star.
Ljudi uporno pokušavaju prikriti znakove starenja. Bore i sjede vlasi postaju neprijatelj broj jedan.
Medvjedi će živjeti u svom brlogu samo zato jer mu treba zaklon. Bez suvišnih pitanja.
Čovjek će živjeti u kući koju je projektirao poznati arhitekt u elitnom kvartu. Ili bi barem potajno želio tamo živjeti.
Zamislite sada medvjeda koji maskarom povećava trepavice, lakira kandže, boji krzno na tjemenu, radi frizuru od obojenog krzna na tjemenu. Živi u brlogu u posebnom djelu šume koji je projektirao posebni pripadnik njegovog medvjeđeg društva. Oblači se u krpe koje je osmislio neki drugi poseban pripadnik plemena, dok su sve ostale krpe preloše za njega...
Ide u jutarnje šetnjice, a u slobodno vrijeme ispija kavicu s odabranim društvom medvjeda u odabranom dijelu šume i trača druge medvjede...
Nezamislivo, zar ne? Dobro ajde, osim ako ste gledali leteće medvjediće. U stvarnom životu gotovo nemoguće... jer, medvjedi su životinje.
Pa i ljudi su tek životinje. Kako smo i kada postali ovakvi?
Mora da medvjedi misle da smo ludi...
komentiraj (1) * ispiši * #
