Konačno radi blog!
Jučer sam, nakon pola godine, u nedostatku drugog prostora za pisanje, pisala u svoj stari dnevnik. Već se toliko prašine nakupilo na njemu. Iznenadila me sloboda koju sam odjednom dobila jer moj dnevnik ne čita apsolutno nitko osim mene. Za blog nikada ne mogu biti sigurna tko ga čita.
Listala sam davno napisane stranice i odjednom sam postala svjesna činjenice da je vrijeme za mene stalo još onog ljeta 2002. Barem što se mog emocionalnog života tiče.
Sve godine nakon toga kao da samo egzistiram. Kao da živim svoj život samo zato jer me neka viša sila pokreće. Kao da se svaki da ponavlja. Na kraju dana samo vidim svoju ruku kako gasi noćnu lampu. I tako 365 dana u godini.
Kao da je sve izgubilo smisao još onda. Nisam više nesretna kao što sam bila prošle godine, samo se osjećam potpuno praznom.
Čitajući te stare zapise sjetila sam se osoba koje su još uvijek tu, ali su zapravo negdje daleko. Sjetila sam se da je Iri jučer bio rođendan. Nekada sam mislila da tako nešto ne bih mogla zaboraviti jer nekada smo bile najbolje prijateljice. Nisam je vidjela od početka ove godine.
Iz tog razloga ne želim imati puno prijatelja. Ne želim se niti za koga vezati jer na kraju ionako svi odlaze svojim putem.
Te sam godine shvatila... ne, zapravo je to bilo godinu dana kasnije. Da, imala sam 17 godina i shvatila sam da, koliko god se činile blizu, zvjezde su jednostavno predaleko i nikada ih neću doseći. A tužno je kad tako nešto shvatite u dobi od 17 godina.