utorak, 02.06.2009.

You could be happy and I won't know, But you weren't happy the day I watched you go...

Pola 1 je ujutro. Ništa novo za mene. Iako, ne pišem obično u ovo vrijeme post, ali svaka iznimka potvrđuje pravilo =)
Danas su opet imali neku emisiju o štetnosti mobitela i kako će u Francuskoj zabraniti djeci unošenje mobitela u osnovne škole, te da će se dogovoriti s tim operaterima i ostalim da prodaju mobitele na kojima možeš samo slati i primati poruke kako ne bi zračili, ili koji rade samo na slušalice. Oni su naravno ogorčeni tom idejom.
Mislim, ne kužim. Opet pretjeruju. No ajde.

All around me are familiar faces
worn out places, worn out faces
Bright and early for the daily races
Going nowhere, going nowhere
Their tears are filling up their glasses
No expression, no expression
Hide my head I wanna drown my sorrow
No tomorrow, no tomorrow

Znate što meni nedostaje? Pisma.
Okey, priznajem, moj bi rukopis bilo teško dešifrirati (i lako prepoznati), ali danas nitko ne šalje pisma. Ma općenito nikakve poruke. Ne dobivam niti mailove. Niti pm-ove. Niti sms-ove. Niš.
A meni je to baš uvijek bilo zakon. Ne mislim sad na msn i to. Već na pisma, mailove, slično. Gdje razmišliš prije nego odgovoriš. I to.
Pisma pogotovo. Način na koji ta osoba piše određena slova. Veličina. Razne osobine. Strpljivost ili nestrpljivost. Nesigurnost u sebe. Umišljenost. I sve se to vidi točno u pismima.
Smiješno je možda to što sva pisma koja sam ikada dobila čuvam u jednoj kutijici, onda neke poruke na papirićima od ljudi (poput recimo pod nastavom) koje još uvijek ponekad znam naći negdje u nekom kutu ormara, i onda pročitam i sjetim se puno toga. Ponekad čak i mirisa i glasa, i škrabanja po papiru, i dosadnog glasa u pozadini kojeg svi ignoriramo, i sve to...
Recimo, u četvrtom razredu kad smo bili na ekskurziji, bili su tamo i jedan razred iz Laslova. I onda sam se upoznala s jednom curom, razmijenile adrese, i razmijenila svaka po kojih... Pa 5-6 pisama sigurno. Slale bi si neka pitanja, odgovarale na njih i onda postavljale nova, i tako ispočetka. Kasnije si slale nešto što bi crtale, neke naljepnice, neke priče iz Ok-a, viceve i slično. Mislim da sam ja na zadnje zaboravila odgovoriti, i jednostavno se to prekinulo... Danas je imam na msnu, imam je na facebooku, i nikad ne pričamo ili nešto. Jednostavno je danas za mene praktički stranac, a znam kako nam je onda to dječje dopisivanje značilo, i činilo nas bliskima.
Onda, kakve sam gluposti znala raditi. Dječje zaljubljenosti. Danas mi je to tako smiješno. Nije čak niti bila zaljubljenost, a opet je bilo onako dječje i slatko.
Nedostaju mi neki dijelovi mene koji su se bespovratno izgubili. Ona nevinost. Onaj optimističan pogled na svijet. Ona dječja ljubav, kad sam mogla voljeti sve i svašta.
I onda nas ljudi, oni stariji ili iskusniji, uvjere da život nije bajka kao što smo mi to mislili, i da je užasan, i da je loš, i da ćemo kad tad biti jako povrijeđeni. I onda im isprva ne vjerujemo, ali kasnije promijenimo mišljenje. Izgubimo vjeru u bolje sutra. Više ne vjerujemo u anđele. Samo zlo, zlo, zlo.

And I find it kind of funny
I find it kind of sad
The dreams in which I'm dying
Are the best I've ever had
I find it hard to tell you
I find it hard to take
When people run in circles
It's a very very, mad world, mad world

Prije, dok sam bila manja, kad bih išla spavati i molila se Bogu, nekako je to bilo... ne znam. Vjerovala sam da me on čuje i da će me poslušati i da me voli i sve to. Zamolila bih ga da, kada jednog dana umrem, da nekome budem anđeo. Ili da i sad nekome budem anđeo. Iako to ne mogu biti. Samo sam željela biti dobra, slatka, nevina, dječja.
I dan danas se molim navečer prije spavanja, ali je sve to nekako... nabubano. Iste riječi koje govorim godinama, iste riječi koje sada imaju tako prazno značenje.
Nedostaje mi ono dijete koje se smijalo. Koje je plakalo i osjećalo bol samo zbog modrice na koljenu ili ogrebotina po rukama. Koje je željelo promijeniti svijet i tako slijepo vjerovalo da u ljudima ima ono dobro.
Vjerujem li danas u tako nešto? Ne znam više niti sama. Toliko su me puta razočarali, toliko puta sam odustala, toliko puta željela vratiti vrijeme.
Gdje su ta djeca koja smo bili?

Children waiting for the day they feel good
Happy Birthday, Happy Birthday
And I feel the way that every child should
Sit and listen, sit and listen
Went to school and I was very nervous
No one knew me, no one knew me
Hello teacher tell me what's my lesson
Look right through me, look right through me

I da. Pošaljite nekom koga niste dugo čuli pismo. Ili email. Ili poruku. Samo... Nešto. Da na trenutke osjetite one komadiće prošlosti. Oni su još uvijek tu.
I jednom ću otkriti onaj dio sebe koji mi nedostaje i kojeg sam izgubila. Znam da hoću.

Andrea

Gary Jules - Mad World (tnx Anna =) )

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.