Nisam sigurna kako je to nastalo... pogledala sam kroz prozor, priroda je plesala svjetlucavim plesom... Kao zelena površina mora. Sunce, vjetrić, vlati trave prekrivene tankim nitima svilene paučine - mora da je to...
Još uvijek gledam i oči mi zahvaljuju što im dopuštam uživati u tom prizoru.
Lijepi novembarski dan, na um mi pada stih koji sam u srednjoj školi napisala. Ne sjećam je se cijele pjesme, osim melankoličnog tona, i zadnjeg stiha: Novembar me šutke gleda u oči...
I danas me Novembar gleda u oči, no ne šuti nego se smije, pjeva, veseli.
Danas ja promatram svjetlucavi ples Novembra, s osmjehom na licu :)