Ta mi je ideja sinoć prošla kroz glavu. Trebao bi mi diktafon za misli. neki strojčić koji automatski zapisuje moje misli i ideje. Ponekad imam zaista fenomenalne ideje, sročim u glavi najljepšu pjesmu ikad, dođem skroz bilzu tome da donekle verbaliziram najkompliciraniju emociju... i onda brzinski hvatam papir i olovku, mobitel, tipkovnicu - bilo što čime bih mogu misli prenjet na papir da ostanu zapamćene.I što se desi? Krenem tipkat/pisat, a ona savršena pjesma više nije u glavi, fali mi onaj ključni stih, onaj ritam...
nakon što se to ponovi više puta, postaje frustrirajuće. Skoro sam napisala najljepšu pjesmu.
Zvukovno nadovezivanje na prethodni post. Baš mi je dobro sjelo... Do I need to say anything more?
" ....if i had a star to wish on for my life i can't imagine
any flesh and blood could be his match
i can even take him in the bath
coin operated boy
he may not be real
experienced with girls
but i know he feels
like a boy should feel
isn't that the point?
that is why i want a coin-operated boy
with a pretty coin-operated voice
saying that he loves me
that he's thinking of me
straight and to the point
that is why i want a
coin-operated boy."
Prinčevi na bijelim konjima prohujali su kroz misli i ostavili za sobom samo oblak prašine i gorki okus stvarnosti.
Vitezovi u sjajnim oklopima i zvuk ljubavi pretočene u note, stihove, cvijet i osmjeh, je li to dio mašte ili ipak negdje postoji neki zalutali, skriveni primjerak?
Prva ideja za pisanje posta na ovu temu rasplinula se u vidu magle, misao je ishlapila - možda se moja mašta, čak i ona, posramila neke presavršene, idealizirane i naivne pomisli pa ju je gigantskom gumicom izbrisala.
No, vratimo se na temu... Romantika. Razmišljajući o ovoj temi, malo sam guglala i primjetila da postoji mnogo blogova na kojima se piše o romantici, mnogo foruma na kojima se o njoj raspravlja, mnogo stranica sa savjetima kako biti romantičan... Romantika živi u teoriji... A u praksi... postoji li romantika, u praksi? Strah me izgovorit odgovor na glas. Radije ću nabacat nekoliko pitanja...
Postoji li gen za romantiku, rađa li se čovjek s predispozicijama za istu, ili je romantika nešto što odgojem, odrastanjem, i okolnostima u kojima se razvijamo, postupno rađa, živi, i umire sukladno s nama samima?
Je li romantika nešto što treba sasjeći u korijenu?
Danas, čini mi se, romantika je podcjenjena, čak do te mjere da imam dojam da je to nešto nepristojno, nešto čega se treba sramit. "Vidi ga, perverznjak jedan, on voli romantiku".
Što se događa? Zar intelektualno, tehničko i tehnološko napredovanje ljudskog roda podrazumjeva uništenje onog malog slatkog dijela naše osobnosti, naših bića, koje nam omogućava pokazivanje naklonosti prema nekoj osobi, zbog koje nam je srce zatitralo, leptirići u trbuhu zaigrali i poletjeli, a tijelo počelo drhtati kao list na vjetru pri pomisli da ćemo ga/ju sresti?
Da se razumijemo, ja sam romantična duša. Sanjam o svom princu, slušam pjesmu vila, gledam zvijezde i pitam se što li je tamo. Gledam Mjesec i gubim se u mislima. Da, romantična sam. Ali volim da romantika ostane u granicama dobrog ukusa. I tu vrijedi pravilo minimalizma, u manje je više stilu. Ali manje je opet nešto...a ne ništa.
Možda romantika jednostavno više nije KUL. Romantika podrazumjeva pokazivanje emocija, a pokazivanje emocija dovodi do toga da potencijalog romantičara ekipa prozove papučarem, emerom ili pizdom. Pa zašto bi si taj potencijalni romantičar, sad već nesuđeni, dopustio da ga cijela ekipa ismijava jer je curi poklonio ružu? Ajoooj strašno.
Gledam ovih dana Zagreb - srca porazbacana gradom oduševljavaju me, k'o malo dijete okrećem se i veselim im se. Daju neku nadu da je romantika još živa, da njeno zaljubljeno srce kuca ispod slojeva okrutnosti i prašine, kamo ju je ljudski rod zakopao. Daje nadu da možda princ na bijelom konju postoji.
Možda vitez u sjajnom oklopu ipak čeka svoju Nju ispod sata s ružom iza leđa.
