Ima nešto slatko u emocijama koje nosim skrivene u sebi. U samoj činjenici da ih se trudim sakriti. Ima nešto misteriozno u igri sjena koje gledam na zidu, a misli pobjegnu daleko. Zvijezde mi se smješe, blistajući na svom baršunastom ležaju, a proljeće... proljeće je otvorilo oči predivnim cvijetovima forzicije. I događa se nešto što dosad nisam iskusila...
...sretna sam, u svom malom balonu od sapunice. Moji snovi dodatno su zaštićeni od lomova, omotani oblakom šećerne vate... Moje emocije otele su se kontroli i procvale, kao forzicija iz prvog odlomka. No, srce je mirno izadovoljno, i ne traži ništa više od ovoga što jest... dovoljno mi je da je kraj mene, da izmjenimo pokoju riječ, pogled, osmjeh. Dovoljno mi je da mi napiše dva - tri slova... Dovoljno je da postoji. Nije li to smješno? Imam toliko emocija za njega, toliko me promijenio, toliko pozitivno utjecao na mene, a zapravo nije učinio ništa. Samo se pojavio. I postao prijatelj.
Vidim, nisam pisala stoljećima. nisam imala potrebe. Ili sam imala potrebu, ali sam u pola rečenice stala i zaključila da je potreba nestala. Ili sam, kao i obično, ostavila stvari nedorečene. No sad... sad je taj čas, kad ću ponovno napisat par slova i ovaj put možda završit rečenicu. Svaki dan je nova prilika da zasjaš, da napraviš nešto drugačije. Da se razveseliš. Ako ne pokušaš, nećeš znati možeš li.
****
Mota mi se po glavi, boli me, ne boli me, voli me, ne voli me. Volim se, ne volim se.
Ipak se najčešće Volim.
I to je ok.
I da... igram se. Igram se ko dijete. Smijem se. Sretna sam. Barem mi se tako čini. Dijete sam, proživljavam drugi pubertet. Ne, ne zajebavam se. Imam prištiće, ponašam se djetinjasto, pucaju me hormoni, čitam Bizenghast, reagiram impulzivno... Istovremeno, ona penzionerka koja je nastanjivala moje tijelo zadnjih par godina, pritajila se iza crnog ogledala, uskače kad klinka u pubertetu zaboravi na kočnice. Pa ju svlada, posjedne na stolac, veže i održi prodiku.
...I tako se nadopunjuju...u većini vremena... i onda je sve ok.
I onda opet slušam muziku, skačem od sreće, plačem od tuge. I smijem se. Vidim i ne vidim. I mislim na hobotnicu, a trudim se ne razmišljati. Nakratko sam bila zaboravila što sve mogu, što je sve preda mnom. Netko me na to podsjetio, probudio iz zimskog sna i rutine u koju sam se ušuškala. I hvala im na tome. I sad, sad se trudim živjeti, dok se pripremam za život.
Uskoro ću raširiti krila i napustit gnijezdo. Samo nebo je granica, a ja nisam Ikar i mogu letjeti prema suncu. Mogu.
