Countess Rahkiah de Báksuz

Čini mi se da ovih dana proživljavam krizu.. vjerojatno neku vrstu krize identiteta.. Da, to je nekako najbliže stvarnosti. I čini mi se da možda i nije samo ovih dana, samo da je ovih dana kritičnije... I možda će bit potrebno povuć neke radikalne poteze. Ipak, nadam se da ne.
U jednom trenu u svom životu dođeš do mjesta gdje staneš, staneš zbunjeno i blesabo, kao da si upao u taj film tek sad, iznenada i totalno ne znaš zašto si sad stao. I zapitaš se tko si, kud ćeš i zašto si tu. Znam, znam, ovo zvuči kao početak neke velike (u smislu „bitne za daljnji razvoj ljudske vrste“) filozofske rasprave o smislu života i što ima poslije smrti, no takva vrst teksta, momentalno, bila bi gnjavaža za sve, ne samo za mene. Iako sam duboko uvjerena da sam sposobna na taj načindoprinjet svijetskoj inteligenciji. Svijetskoj, kažem, ne lokalnoj. Ja razmišljam na svijetskoj razini...Hmmm,da.
No vratimo se na temu...
Moja pitanja, ona s kojima se mučim zadnje vrijeme, nisu toliko generalna i globalna... To su tek pitanja jedne individue, same za sebe...“Tamo vani... Tamo je stvarni život, znaš?“
U zadnje vrijeme u mislima mi iskaču pitanja, ko gomila dosadnih pop up-ova...Pitanja koja sam gore spomenula.
Valjda su to te godine, kad likovi iz serija sastave listu „Što moram učiniti do 30. rođendana“ i „mjesta koja želim vidjeti prije nego što postanem roditelj“...
Rade li to i stvarni ljudi? Zvuči kao ok ideja, ali ne znam...
Postavimo stvari onako kako jesu: odrasla sam zaštićena od stvarnog svijeta, hraneći svoj mladi um izmaštanim situacijama, crtićima s mudrom i nadasve poštenom poukom na kraju, filmovima kojima na kraju dobro pobijedi i On i Ona se nađu, poljube, i žive sretno do kraja života. I sve na kraju bude u redu. Teško podnosim poraze i neuspjehe, plačem kad padnem ispit; nesretna sam kad je netko ljut na mene i kad sve ne ispadne onako kako sam htjela u najboljoj namjeri. Plačem kad nekog povrijedim. Plačem kad mene povrijede. Plačem na tužne pjesme, vijesti i na romantične filmove. Uskoro ću vjerojatno plakati i na reklame. I da, bojim se mraka.
Zvučim li zrelo za susret sa stvarnim životom? Hm...
Najveći problem u djetinjstvu bilo to što su mi se drugi klinci rugali zbog mog drugačijeg izgleda, povećih čuba u koje mogu nagurat kutiju cigareta(ali ipak još šaka ne stane), raščupane frizure koja nije bila takva mojom krivicom (oduvjek vjerujem da moja kosa ima vlasitu volju) a ja sam se silno željela uklopit. Istina, to jest ostavilo tragove, ali...
I onda stanem i zapitam se što želim... i smijem li to željeti.
Bojim se da ću propustiti život. Bojim se da ću se probuditi, sijeda starica od 80 i nešto, i pitati se na što sam potratila ovaj život na zemlji. I pitat ću se da li je bilo vrijedno toga. Ne želim ni za čime žaliti. Zato sada stojim, u 23. godini, prolazim kroz svojevrsnu krizu identiteta. I dok stojim na mjestu i buljim u prazno, nadajući se da će odgovori sami pasti s neba, a odluke se donijeti same od sebe, i duboko u srcu nadam se, ipak, da sijeda starica, tada, neće imati potrebu razmišljati o propuštenom, jer će joj život biti ispunjen srećom i pravim odlukama.

Mislim da misliti nije loše. Mislim da mislim da mislim i još malo mislim.
Onda pomislim da previše mislim, previše razmišljam.
Pa se uhvatim da se grizem, kao bijesni pas, kao luda sjenka na zidu što grize pocrnjelu žbuku.
Previše misli spojene u gomilu hrđavih lanaca sapetih oko vrata, oko ruku, nogu, previše okova... Okova od misli.
O stvarima, ljudima, događajima... o onome što je trebalo biti davno zakopano u podsvijest, toliko duboko da bih se mogla zakleti da se nije ni dogodilo.
Strah i očaj,
tuga,
nevjerica.
ma jel to zaista bilo???
Je li...se desilo???
Strava mi prolazi kostima.
trebala sam već zaboravit.
Okovana brigama i nesposobna zabaviti se, možda jednostavno prolupala.
Sjećanje je...?Zašto me proganja....
Stupovi se ruše, zemlja se trese, trčim, trčim, trčim...
kao Forrest Gump.