Countess Rahkiah de Báksuz

Otvorila sam oči i, osjetivši hladan dah jave što mi se uvukao pod pokrivač, poželjela sam se samo okrenuti na drugu stranu i nastaviti spavati... Ali, ne mogu... Ne da ne mogu, ne smijem...
Zašto ne bismo u životu mogli raditi ono što želimo, sami izabirati svoje puteve? - jer činjenica je da na raskrižjima života ne biramo uvijek smjer sami, bez ikakvog utjecaja sa strane; nemamo uvijek mogućnost samostalnog, slobodnog izbora...
Pa, tako ja sada moram izaći iz toplog kreveta, moram ostati budna. Moram, jer moram stići na bus za Zaprešić, jer moram prijaviti ispite, jer je zadnji čas, i (sad dolazimo do onog ključnog "jer") jer studij plaćaju moji roditelji, a plaćaju ga 12.000 kn (što srednjem sloju, kojem mi pripadamo, nije baš malo) pa to automatski zahtjeva određenu dozu odgovornosti od strane mene, njihove kćeri - studentice, kojoj je ovo zapravo posljednja šansa za visoko obrazovanje...
I zbog svega toga, ja ne mogu, sasvim sebično i bez razmišljanja o posljedicama odlučiti da ću sada jednostavno sklopiti oči i do daljnjega ostati u krevetu...