Prije svega- napomena(uzrokovana komentarom drage moje eye vision) , da ne bude zabune... Nitko me nije sjebao, nitko me nijerazljutio, povrijedio ili deprimirao... Jednostavno, kap inspiracije, malo mračna kap, tjeskobna, no sve to umjetno proizvedeno, ta kap inspiracije, i možda štivo koje čitam zadnje vrijeme...uzroci su ovom literarnom proljevu...
"Ne vidim ništa... Tama se omotala oko mojih zjenica, poput crnog poveza preko očiju osuđenika na smrt... Čekam da se puške podignu i naciljaju moje srce. Čekam da čujem pucanj. Čekam... No tišina, što se zavukla u moje uši, zaglušuje me, bučna tišina razdire moj um. A da pokušam vikati? Možda... možda me netko čuje i izvuče iz ove tihe i mračne, tijesne ćelije, gdje se i zrak smirio i više ne struji... Da pokušam vikati?
Ali grlo me izdaje, glasnice su nijeme, zvuk ne izlazi... Glava klone na umornim ramenima... Slijepa, gluha i nijema, ne opirem se, kao kamen, duša u kamenu ostajem... "
Da ne duljim i ne trošim slova na tipkovnici - vrijeme je za malo opuštanja, fizičkog i psihičkog.
Zašto baš danas?
Bez ikakvog pravog razloga... vrijeme je ružno i tmurno i deprimira me, pa se želim boriti protiv toga, da ne potonem zajedno s vremenskim (ne)prilikama...
Jer zdravlje duha i opuštenost istog... to su najbitnije stvari u životu,nisu li? (ok možda sam zabrijala,ali ipak...)
Još da imam koji mirisni štapić da ga zapalim... da mogu u potpunosti uživati u nekom višem stanju svijesti... u stanju beskrajne fantazije i imaginacije gdje je vlastita mašta jedina granica...
...evo malo muzike za opuštanje, sa isječcima iz LOTRa...
Otvorila sam oči i, osjetivši hladan dah jave što mi se uvukao pod pokrivač, poželjela sam se samo okrenuti na drugu stranu i nastaviti spavati... Ali, ne mogu... Ne da ne mogu, ne smijem...
Zašto ne bismo u životu mogli raditi ono što želimo, sami izabirati svoje puteve? - jer činjenica je da na raskrižjima života ne biramo uvijek smjer sami, bez ikakvog utjecaja sa strane; nemamo uvijek mogućnost samostalnog, slobodnog izbora...
Pa, tako ja sada moram izaći iz toplog kreveta, moram ostati budna. Moram, jer moram stići na bus za Zaprešić, jer moram prijaviti ispite, jer je zadnji čas, i (sad dolazimo do onog ključnog "jer") jer studij plaćaju moji roditelji, a plaćaju ga 12.000 kn (što srednjem sloju, kojem mi pripadamo, nije baš malo) pa to automatski zahtjeva određenu dozu odgovornosti od strane mene, njihove kćeri - studentice, kojoj je ovo zapravo posljednja šansa za visoko obrazovanje...
I zbog svega toga, ja ne mogu, sasvim sebično i bez razmišljanja o posljedicama odlučiti da ću sada jednostavno sklopiti oči i do daljnjega ostati u krevetu...
