Napokon, prođoše i ta dva mjeseca božića... ili Božića, da budem korektna...barem pravopisno, barem na tren, za promijenu.
Naaaaaravno da me pooosve obuzeo božićni duh, sva sam bila divna i krasna... aha... da, da... naravno da jesam... pa ja vooooolim božić... ooouuu jeeeaaaaa...
dobro, priznajem, nisam.
Ali barem sam se pokušala "ufurat" u taj sav božićni muving...
... znaš ono, smsovi "sretan božić"(jer nekima ipak to nešto predstavlja, pa zašto njima kvarit raspoloženje?)
...eh i u jedno doba dolazi mi sms. "sretan božić,lepa moja!"
ja se kulturno zahvaljujem, i pitam čovjeka jel u blizini (jerbo ne vidjeh ga mjesecima, jednostavno ponekad je lijepo susrest stare znance, ma kakvi oni bili...)...
..nakon što dotični, konstantno mi se obračajući kao "ljubavi" odgovara da je (po mojoj slobodnoj procjeni) relativno nedaleko (:-D ) moja malenkost čini fatalnu pogrešku, blagonaivno pitajući jel mu problem doć u birtiju di sam ja, da mu propisno čestitam i izljubim ga.
Heh, to bi svaki normalan čovjek (valjda) shvatio kao prijateljsku poruku, no izgleda da je ovaj genijalac to protumačio kako njemu odgovara.
I uskoro, moj mobitel mi kida živce iritantnom melodijicom (sad imam bolju ,neiritantnu,hehehehe) dojavljujući mi poziv. Zove genije.
I meni biva jasno: dobivam školski primjer PRAVOG* božićnog raspoloženja...
Čovjek, koji se najčešće ponaša kao da sam nedostojna kulturnog ponašanja od strane Njegova Visočanstva Genija, na božić me odjednom uvažava. o majke ti drage. . . ti'š mene jebat u mozak.
I kako da čovjek onda ne voli blagdane?
*PRAVOG - licemjerje, lažni moral, i sve ostalo već hiljadu puta spomenuto i jednako ovako pozitivno :-)
