Dugo sam bio daleko, da l' me poželeo neko?
Godinu je dana ovaj blog bio izbrisan. Nisam sigurna znam li više razlog. U nekom trenu svega je bilo previše. I stradao je blog, stradala su neka prijateljstva, stradao je život. Nisam sigurna više koji su bili razlozi niti zašto sam to učinila.
Drago mi je što je vraćen. Drago mi je jer sam ovdje prvi put krenula u svijet. Drago mi je jer je ovaj blog porodio mnogo divnih stvari: neka divna prijateljstva, neke divne ljude. Davno je prestao biti anoniman, kako sam si dugo utvarala da jest.
Što se dogodilo u međuvremenu? Napisala sam roman. Zove se Duhovi.
Kažu da je dobar. Kao i obično kad je riječ o stvarima koje su vezane uz mene - pojma nemam. Ne mogu ga čitati, samo ga promatram na polici i mislim, ajde, neka si ti vani.
Pišem novi. Taj se pak zove Omara.
Ne znam ni s njim gdje sam i gdje stojim. Ne da mi spavati - doslovno. Ne da mi jesti, živjeti, disati. Urla iz mene da se želi napisati, a ja se trenutno pravim da je sve pod kontrolom i dobro. Ne znam je li. Ne znam hoće li biti dobar ili najgori.
Ovdje ću pisati o tome kako pišem. I što se događa trenutno, o čem razmišljam, što mi je teško. Pisat ću dnevnik svojeg pisanja. A vjerojatno i još ponešto, što mi padne na pamet.
Voljela sam ovo mjesto i ono je voljelo mene.
A s nekim se ljubavima teško pozdravljam.
Oznake: rebirth
|
