Ima taj trenutak kad se srce konačno smiri, tjeskobe nestane i sve nekako bude jasno. I ispravno.
Za nekog tko živi pod visokim naponom i tko se - kao ja - osjeća živim samo kad je prepun entuzijazma, dobre volje i velikih planova, stati, umiriti se, razmisliti, zastati na trenutak... sve to opasno vuče u melankoliju, drugu krajnost te umreženosti sa strujom. Zato su ti trenuci kad dođe mir, a s mirom ne dođe i panična misao da je ovo početak monotonije, neinventivnosti, polaganog umiranja, vredniji od bilo čega.
Jutros je došao jedan takav trenutak. Jedan je zgužvani osjećaj tjeskobe nestao nakon što se nekoliko dana vrpoljio u meni, simultano me tjerajući na nemirno hodanje i zavlačenje pod proverbijalnu dekicu, i umjesto njega se naselio mir. Teško je reći što sam prihvatila. Vjerojatno više stvari.
Činjenicu da stvari imaju početak i kraj, i da kraj dođe točno kad treba, a ne kad meni odgovara.
Činjenicu da sam ovdje s razlogom i da je ovaj svijet dizajniran da mi zamuti baš taj razlog.
Činjenicu da mogu biti neustrašiva iako se bojim.
Činjenicu da ponekad nekog moram i preboljeti.
|
