< listopad, 2010 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Sve stvari koje trebate, želite, mislite. Sve što biste mi rado rekli, a komentari su vam glupasti. Sve što vam padne na pamet. Bolja sam s mailovima nego s komentarima. Mnogo, mnogo bolja.

vjetarpratisunce@gmail.com

Ovo su genijalci, ako mene pitate. Svi redom.
windfuckerica
žena s neptuna
XAVI
virtuela
svijet u boci
ZEN u teoriji i praksi
Tajpvrajter
milou
2TREF:)
hybridk
manistra
brother
Zrinka
DMJ
psihosomat
cakumpakum
ipanema
TRENK
zarazna
Athena premudra
Đuro
JEZDI
Trill
RUTVICA
Anspik
gurmanka
pustinjska
staričica baka
ovajonaj i sva njegova lica

ajfekt

Sluša se:
Andrew Bird
POP Depresija
Arcade Fire
!!!
Ella Fitzgerald
Angus & Julia Stone
Rebel Star

Čita se:
Alice Munro
Dario Džamonja
Tom Waits

Google Scholar

Blog mi više nije ružan zaslugom Zrine koja je preuzela stvar u svoje ruke i odignorirala moju posvemašnju tulavost za pitanja HTML-a.

30.10.2010., subota

kad se naljutim, kažem, jednom ću početi hodati i neću stati.
kad se naljutim, kažem, jednom ćeš me potražiti ujutro i nećeš me naći.
kad se naljutim, zamišljam svoj poznat i prepoznat svijet iz kojeg sam sebe izuzela, kao da sam - kaže netko a meni se sviđa slika - primaran broj zarobljen u vitičastim zagradama. postojim u svemu što sam dotakla, zamislilla i oblikovala, ali me u stvari nema.
kad se rastužim, kad budem sama i kad pomislim bit ću sama, onda zatvorim sve prilaze sebi, isključim se, zatvorim, zamrznem i čekam da se filmovi sami odmotaju, odvrnu, zaštucaju kad dođu do kraja.
kad budem takva htjela bih da mogu protiv sebe, da mogu reći sve što me ljuti ili rastužuje ili jednostavno tuži, da mogu ... nešto, ali ne mogu. i ostanem zaključana u sebi, nepotražena i nenađena.
- 19:20 - Komentiraj (4) - Printaj - #

27.10.2010., srijeda

kako bi stvari trebale završavati

Velike priče trebale bi završavati tiho.
Zamišljam neke romaneskne krajeve, rastanak na nekom željezničkom ili autobusnom kolodvoru, na aerodromu možda, neki usputni rastanak u kojem si još dijelimo servisne informacije, dogovaramo za neke usputne stvari, a u sljedećem trenutku već će nas odvesti vlak ili autobus ili automobil koji je došao po nas, i posljednja scena tog filma bit će nečiji pogled u daljinu, poluosmijeh, gromka tišina.

Velike priče - velika prijateljstva - imaju svoj rok trajanja. Bilo bi jednostavnije, ali mislim užasno, kada bismo u trenutku kada na nekom životnom pultu podignemo tu bočicu prijateljstva mogli vidjeti i trenutak kada njegova vrijednost ističe, trenutak kada iz nečeg divnog, omamljujućeg, uzbudljivog, uzbuđujućeg i zaljubljujućeg, prelazi u nešto pomalo otrovno, nešto što može naškoditi, zgrčiti se kao kamen u dnu želuca. Bilo bi isto tako divno kada bismo s tom bočicom u trenutku primopredaje dobili neke upute, da ostvarimo čudo, taj perpetuum mobile, to neko stalno i neprestano obnavljanje jedne priče, možda lijepe priče, ali priče koja ima početak, sredinu i kraj.
Svi smo odrasli na pop kulturi, na filmovima s dramatičnim potjerama po kolodvorima i vlakovima i Empire State Building mjestima, svi smo odrasli na romantičnim i srcedrapateljnim pjesmama o srodnim dušama i sudbinama i kismetu i usudu i ukletosti i štojaznamčemusvene i ponekad - baš kad su velike priče u pitanju - zaboravljamo da je velike priče najbolje pustiti da završe bez ijedne jedine riječi. Da zastanu usred rečenice. Da se jednostavno zamrznu u vremenu. Da posljednja uspomena koju imamo od te jedne velike, velike priče ne budu dvije osobe koje urlaju i vrište i nabacuju se uvredama jedna na drugu, nego da bude neka svakodnevna, životna, nježna situacija, da bude "vidimo se na kavi" ili da bude "javi se kad stigneš" ili da bude jednostavno "bok", kao da priča traje, nastavlja se, petlja i dalje u bezbrojne petlje svojstvene živim stvarima, a u stvari petlji nema dalje, nema više uzlova, čvorova, nema više konca koji - o bože kako promašena metafora - plete takve priče. Nema više priče, ovaj put nije uletio neki nepoznati spasitelj i u posljednjem trenu riješio glavnu junakinju - princezu - katastrofe.

Priča je stala, glavni junaci se pomalo posramljeno vraćaju na stranice svojih bajki - ako je moguće, u tišini.

Jer, u velikim pričama mnogo govorimo. Tu su svi ti veliki, grandiozni, golemi osjećaji, plešemo po oblacima i u stanju smo doslovno preokrenuti svijet. U velikim pričama stvaramo golemu količinu buke i nemira, guramo jedni drugima pod nos svoje masnice i ožiljke i svoje plastične operacije i svoje genijalnosti i svoje gluposti i kako priča prestaje biti velika, korak po korak kako otkrivamo da su ožiljci stvarno ožiljci i da masnice bole ako ih dotakneš, a kada nekog boli, tada taj ponekad bude i zao i grub i užasan, i kako se smanjujemo, kao ona Sanja u Onda, ona Sanja koja je mogla sve, ali nije mogla podnijeti laž, laž ju je činila malom, e tako sve te sitne laži, mali i truli kompromisi koje činimo u tim velikim pričama, sve te male i sitne podvale, svaki put kad smo "pregrizli jezik", sve to malo-pomalo smanjuje našu grandioznu bajku i pretvara je u pričicu. Esej, ponekad. Crticu, često.

I onda je prikladno, uistinu je prikladno, cijelu stvar završiti kao da se nikada nije niti dogodila. Poznajemo se, poznavali smo se, dobro, u jednom smo trenutku mislili da smo pronašli srodnu dušu, izgubljeni dio, komadić čarolije, ali to je nekako bilo pogrešno. Ili nije? Govorimo sebi da je bilo pogrešno jer da nije, ne bismo stajali na tom kolodvoru, aerodromu, peronu, ne bismo tražili pogled druge osobe i hvatali ga kako pleše negdje po zraku, taj pogled, a u stvari lažemo. Nije bilo pogrešno, bilo je pravo, ispravno, najpravlje moguće, i sve bilo je muzika, ali negdje smo počeli lagati, pomalo, positno, prešućivati, zaboravljati, zanemarivati i svaka je laž taj mali kristalić vječnosti činila sve manjim i manjim i manjim.


--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Obožavam početke.
Obožavam njihovu nedovršenost, njihovu otvorenost, neotkrivenost, čudesnost.
Obožavam odmjeravati svoju priču, ogledavati je, nadati joj se.
Jer, osim što imaš priliku otkriti drugoga, imaš priliku i ponovno izmisliti sebe, ogledati sebe u tuđim očima, odmjeriti se o novo ogledalo.
Ali zato sam savršeno nesposobna dovesti stvari kraju.

Ili to - ili mi nikada ne prestane biti stalo.
- 22:51 - Komentiraj (19) - Printaj - #

25.10.2010., ponedjeljak

Jednog dana doći će samo vijest da više nisam, netko će ti reći, javiti, poslati pismo, ili ćeš pročitati negdje. Kako se nije, pitaš me, kako se prestane biti, a ja ne znam, jednako kao što ne znam niti kako se ubija vrijeme, a ne znam ni kako se gubi vrijeme, što mu učiniš, da li ga negdje zametneš, tutneš, zaboraviš? Tako ne znam niti kako se ne bude, kako se odjednom nestane, kako se ispari iz svijeta kao da nikad nisi bio?

Jednoga dana doći će samo vijest da više nisam, i ljudi će se mrštiti i klimati glavama i vrtjeti prstima i pričati, a pričat će svašta, kako sam bila, kako sam postojala, disala, trčala, radovala se, smijala, kako sam plakala, tugovala, vikala, urlala, samovala i sve će što ja jesam, sve što želim biti, pasti kao što pada lišće s drveća, lišće koje je poput debelog mekog tepiha i sada bih rado, najradije, jedino da mogu leći na taj tepih, pustiti da se prelije na mene, to lišće, to žuto, toplo, još neumrlo lišće i da se sve poravna, poljulja, zavrti i nestane... gdje već treba nestati.
- 22:46 - Komentiraj (3) - Printaj - #
Jednom smo našli lešinu mačke.
Bila je crna, sasvim crna i odbačena pored ceste, pokraj kotača susjedova moskviča.
Ne znam odakle djeci fascinacija mrtvim stvarima, ali sjećam se da smo satima gledali u nju - u tu mrtvu mačku, u njene ukočene i iskežene očnjake, oštre zube i sjećam se, ne znam zašto sam to tako zapamtila, kako jedno oko više nije bilo u duplji. Ne znam gdje je bilo niti što se dogodilo s njim, znam samo da gledajući tu mrtvu mačku, jednu od prvih koje ću susresti , nisam osjećala ništa, ni strah ni užas ni neku neodređenu, blagu tugu koju osjećam danas kada uz cestu naletim na pregažene životinje.

Noćas sam se probudila iz sna u kojem je netko preko razglasa objavljivao grozote. Košmarni snovi prođu pa ih zamijeni košmarnija stvarnost. Svakog jutra ustajem, podsjetim samu sebe da se treba boriti, krenem u dan i navečer se vraćam ližući rane.


- 07:30 - Komentiraj (4) - Printaj - #

07.10.2010., četvrtak

Well, you bet on a horse and it ran on the wrong way
I always said you’d be sorry and today could be the day



Imam tu jednu osobnu borbu: ponašati se onako kako se se drugi ponašaju prema meni ili raditi ono što mi prirodno dolazi? Zvuči banalno, ali nije, posebno kad si malo izudaran na tom mjestu. Nekako bi htio naglasiti da te se ne može samo tako uzimati zdravo za gotovo, iako je istini za volju pitanje čine li to zapravo ili ti se čini da čine.

Čitam danas po blogovima nove runde natezanja, egotripova i laži. Na drugim blogovima drugi ljudi mašu atributima koje bi rado voljeli vidjeti priljubljene uz sebe kao zastavama. Bed je s tim atributima što ljudima ne padnu na pamet s tim ljudima. I onda ti ljudi neki još glasnije viču i zahtijevaju svoje atribute, svoje oblake, svoje kopirane ideje, svoje ćušpajze od riječi.

Zašto to mene smeta? Ah, sebično želim biti vidljiva i mimo tuđih dramoleta i traženja pažnje. A možda je problem lako rješiv: ne dijeliti istu pozornicu.
- 09:12 - Komentiraj (4) - Printaj - #