Moje odrastanje je započelo probijanjem zvučnog zida iznad Zagreba u rujnu 1991. godine i prvom sviranom zračnom opasnošću. Umjesto da, kao i obično valjda, trulimo na kaučevima, živciramo starce izborom glazbe, visimo na telefonu i skidamo spotove s MTV-a, preselili smo u skloništa. Nemojte me krivo shvatiti, ja sam tada imala 14 godina, znala sam da je rat, da je gadno, da ljudi ginu, znala sam da moji prijatelji u Dalmejši žive u dosta gadnim uvjetima, ali bili smo poprilični klinci. Zanimalo me malo toga: glazba, desetak brojeva Heroine, stari Ćao i ekipa koja je, baš kao i ja, visjela u skloništu. Jednako smo kreativni bili i u srednjoj: red uzbune, red skraćenih sati, red moljakanja staraca da nas puste van i red njihove paranoje da treba izbjegavati javna mjesta i javna okupljanja.
Bila je 1992. kad smo počeli izlaziti.
Jabuka, Skuc, MG, Matejna, Tekstilac, Mosor na Trgu, Potepuh...
Pa smo opet dobili MTV.
Pa je Tiljak imao Izvan struje.
A Pišta je imao... nešto s metalom, bog će ga znat šta. Nisam bila metalka nikad.
Pa smo imali Nevermind - sjećam se da je netko kreativan oblijepio školske zidove naslovnicom albuma. Pa smo dobili i Alice in Chains i Faith no More.
U Kulušiću je bio Blue Moon. Pa Cry Baby.
Pa je Prodigy objavio jedan od najboljih albuma ikad.
Pa smo otkrili rave, čvaknuli prvi bombon. Partijali u Kašini. Partijali u Aquariusu srijedom. Partijali posvuda subotom.
Duvali kao manijaci - u vrijeme dok je trava bila trava i dok ju je bilo na svakom ćošku.
Imali smo Snap!, imali smo domaće densere i Tek je 12 sati i Sennu M i Valerije, Verdane, Divine, i ine. Imali smo i prve indie bendove.
Nije da nije bilo trasha, al po trash smo išli u Big Ben - na mjuzu kao gore.
Imali smo Yekke Yekke, imali smo Matiju u Aquariusu, imali smo Millenium Bug, imali smo jedinicu i Radio 1. Imali smo i Trickyja i Massive Attack i dobre faze Blura.
Imali smo svoje tripove, imali smo gadne spustove nakon partyja, imali smo đuskanje s tipovima koji su nosili rupičaste potkošulje i bildali.
Imali smo i najluđi tulum ikad, imali smo 1999. i promjenu stoljeća.
Dok smo odrastali, u tim našim 90-ima, stalno smo cvilili da nema više dobrih koncerata. I da se nekad bolje tulumarilo. I da je sve dobro izgubljeno i završeno. I da je Prodigy u stvari kraj glazbe kakvu poznajemo. Sad kad razmišljam, bila je super fora biti klinac u 90-ima.
Dobro, razmišljam da je to bilo super jer sam u petak otišla plesati na Snap! u Aquarius (kad smo kod toga, tipa se ne sjećam baš takvog) i ižđipala sam se ko manijakinja na ljigave i manje ljigave dance hitove 90-ih. Sad mi je u potpunosti jasan smisao nostalgije kao takve.
|
