23.12.2008., utorak
božićni jinx
Lani sam Božićni shopping obavljala ja. S mamom. I sestrom. S kojima se slažem - u najboljim danima - kao aligator s konzervom paštete. Taman kad mi je supersimpatična blagajnica u Konzumu izvalila "da su bar svi kao vaša mama", ja sam istovarila paket od 10 jaja na pod. I na blagajnu. I onak, blago sam reagirala ako mene pitate.
Ove godine sam odlučila da Božićni shopping obavlja RD. Kao prvo, ja ću dva dana kuhat, peć, valjat, mijesit, miješat, čistit i ribat. Kao drugo, on je dobio bon. Pa sam mu dala popis s detaljnim pojašnjenjima. Primjer: sir Caprillo (srebrni omot, okrugli, stoji ti na polici s delikatesama i drugim smrdljivim sirevima). Naravno da me baš za taj sir zvao. Da to NE POSTOJI. To sam ja izmislila valjda da njega zajebem.
Darling, govorim mu ja smireno, postoji. Daj pogledaj.
SAD SAM GLEDAO!
Pa pitaj nekog, velim ja kroz zube e da bih se spriječila da zarežim na onog kojem sam se zavjetovala na vječnu ljubav, poštovanje, dobro i zlo.
NEĆU!, vrisne ljubav mog života i spusti slušalicu.
Pa zove za pet minuta.
Kakav ti je to sir za tiramisu?
Ja objasnim.
To ne postoji, objavi muškarac mojih snova i prekine vezu.
Dva sata kasnije, eto mojeg najmilijeg na vratima.
Osim onog "što ne postoji", frajer je uspio fulat i po jedno deset točaka. Na primjer, ja napisala da trebam 20 jaja, on donio 10. Ja napisala masline, on donio krastavce. Ja napisala orahe, on donio cijele orahe.
Dobro ljubavi, a kaj bum s tim?
Pa za kolače, veli on.
Zlato, a jel mi doma imamo stroj za mljevenje oraha?
Pa nemamo.
Oke, a kaj bum ja s tim?
Kajjaznam, kaj mene pitaš?, čudi se on.
Pogledala sam ulov, zaključila da treba još samo malo popravaka, ali da šteta nije prestrašna i otpičila danas u Mercator. Da, u Mercator. Ne, ne ignoriram baš niš.
Enihu. Dokupila ja jaja. I sir za tiramisu. I maslaca. I mljevene orahe. I masline. I menzuru onu da znam kaj je deci, a kaj dva deci - jer to, naime, ako je vjerovati mom mužu, "ne postoji".
Imaju u Mercatoru one fine blagajne na kojima sve sam radiš. I stala ja tam, provukla sve i krenula platit. Provucite karticu. Provukla. Greška, urla na mene automat. Greška! Stavi čip. Krenem ja gurat čip, ali uopće ne vidim di ga guram. I u trenutku guranja čipa u uređaj, flaf! - ode kartica. Ode. A ne bilo gdje. Ode moja kartica u nekakav procjepić u uređaju, valjda pol milimetra širok, uopće mi jasno nije kako se ugurala unutra. Nemrem do nje. Uređaj urla na mene da platim. More mrš, velim uređaju i tražim tetu. Teta se smije, hofira sa čuvarom, kao "joooj, kak je to nezgodno". No shit. Pa dođe druga teta. Pa dođe treća teta. Pa dižu one taj stroj koji valjda tonu ima. Pa dođe održavanje. Pa frajer krene kopat po stroju. A sve to vrijeme ostala 3 stroja veselo pjevaju kak je kupovina na ovim samoposlužnim ili kakvim već blagajnama superduper jednostavna. Cvrkutava i čirpidirpi.
Do popodneva bum ziher sjela u petardu kak me krenulo. Pasmater.
|
- 11:50 -
Komentiraj (12) -
Printaj -
#
22.12.2008., ponedjeljak
2008...
Ova je godina započela mirno. zapravo, započela je sad već tradicionalnim tulumarenjem kod Zrine na murder mistery partyju, oliti događaju na kojem svi glumimo da smo netko drugi i da nismo zli ubojice. Usput pijemo, jedemo, grlimo se u ponoć, mašemo papirima na kojima je scenarij i tak. Pokušavam se sjetiti što sam poželjela za 2008., ali budući da nemrem, vjerujem da je bilo nešto iz legla zdravo dijete, zadovoljan muž, vitka linija, prekrasan ten, zavodljiv osmijeh, puno para, malo rada za te iste pare, pregršt predivnih koncerata, pokoje putovanje, i općenito događaji u kojima se ja osjećam kao international woman of mistery.
U 2008. sam ušla s pristojnim poslom, super kolegicama s istog tog super posla, s nekim svojim idejama o tome što bih ja i kako bih ja u budućnosti. Pa sam za koji mjesec dobila ponudu za sjajan posao i otišla na isti. Pa sam prije toga zapalila u Split i po tko zna koji put zakukala da zašto u Splitu nema istih mogućnosti kao i u Zagrebu jer bih momentalno preselila onamo. Možda. A možda i ne - to je jednostavno ideja koju ja volim maštati kad mi dopizdi gužvanje u Zagrebu, nepostojanje parkinga, postojanje čudnovatih parkirnih zona 104, stvorenih samo i isključivo za shopping centre u Novom Zagrebu koji moraju živjet od naplate parkinga, kad mi dopizde uništene zagrebačke ceste i najviše, kad mi dopizdi sivilo koje se nad Zagreb navuče tamo negdje početkom studenog i odbije se uklonit do proljeća. A osim toga, mene sam boravak pored mora čini boljom, jačom, otpornijom, a bome i bolje raspoloženom. Pa ja maštam kak je južnije sve superduper, a u stvari bih šizila vjerojatno da južno moram živjeti. No eto, otišla ja u Split, napunila baterije, vratila se doma, počela raditi svoj novi projektić...
Pa sam počela studirati i to homeopatiju, što mi trenutno uzima dva vikenda mjesečno, ali što mi je neizmjeran gušt. Pa sam upoznala neke drage cure koje su me upoznale s nekim drugim dragim curama.
Pa je došao svibanj, a u svibnju je jors čruli odlepršala u London vidjet, zapravo čuti Brucea Springsteena na "tamo nekom" Emirates Stadiumu, pa je čula i Thunder Road live, pa je malo i šopingirala i vratila se s prvim oriđiđi Ray Banicama u životu. Pa sam se vratila, čudnovato izbačena u fazi. Pa sam malo tulumarila s nekim novim ljudima, puno se smijala, i općenito se ponašala kao da sam ušla u drugi pubertet, što je dobro jer mi je prvi bio zakurac, da prostite.
Pa je došlo ljeto. Godišnji je prošao prije nego sam se snašla, malo sam radila, puno se kupala, vratila se u Zagreb, opet malo radila, preselila u Motovun s kojim sam proslavila njegov 10. rođendan, upoznala neke predobre ljude, pogledala (na svoju sramotu) ravno nula filmova, vratila se doma. Pa je muž dao otkaz, što je dobro. Pa sam otpičila u Sarajevo što je bilo genijalno i planiram se opet vratiti, čim čim prije tim tim bolje. Pa sam se opet malo smucala po koncertima, bio je Bright Eyes u Zagrebu.
Pa me počela boljet noga. Pa više nisam mogla hodati. Pa sam, taman kad je moj projekt s početka godine išao van, spremljena u bolnicu. Jer noga nije boljela nešto bezopasno, kako sam si ja to ispričala, nego kao potencijalno opasno. Većini ljudi govorim da sam u bolnici bila na estetsko-korektivnoj operaciji dodavanja cica meni i oduzimanja bora mojoj faci, a u stvari sam ležala ne bi li Miljenko the Tromb i sitna mu nejačad (žena, djeca) otišli sarmu ne probavši iz moje noge, upravo u vrijeme čitavog Yasmin ludila. Trenutno smo dobro, Miljenko i ja. On je manje dobro, ja sam više dobro, vadimo krv svaki tjedan, kontroliramo se, konačno mogu hodati bez da osjetim kak me špana noga i tako. Korak po korak, Miljenko i ja smo sad for ever and ever, nadamo se bez onog "dok nas smrt ne rastavi".
Pa mi je jedna draga osoba koja je za moj život značajna na zilijun načina u krilo spustila priču i osobu koji su mi otvorili neke nove horizonte i dali neke nove mogućnosti. Onda se konačno u mojoj glavi iskristaliziralo što ja u stvari mislim i želim učiniti. Pa je i lova došla za tu priču, jednako nenadano. Pa početkom iduće godine priča ide u realizaciju. Klonim se velikih riječi, ali to je točno ona priča koju ja želim čitav život raditi - i radujem se. Više o tome - u prednovogodišnjem postu tamo negdje krajem prosinca 2009...
Počistila sam hrpu smeća iz života. Odlučila sam se za smjer. Dani su mi i dalje prekratki za sve što bih željela - u siječnju kreće boks, u siječnju krećem u projekt "biciklom na posao", u siječnju kreće reketanje po velesajmu s odabranom ekipom, u siječnju krećem učiti gitaru e da bih jednog dana mogla učiti i bas, siječanj će sveukupno biti značajan mjesec imam neki osjećaj.
Pročitala sam neke fantastične knjige, otkrila čitavo čudo glazbe za koju nisam znala a koja je predivna, upoznala neke skidam-kapu ljude, vidjela neke mrak filmove, filozofirala o nekim idejama, dala sebe u neke odnose koji su pogrešni, ali zato dobila neke koji nisu, naučila da nekog možeš voljet iako je taj netko objektivno preloš za tebe (ne, ne tračam si muža na blogu, on je dobar za mene), uživala s juniorom koji je svakog dana sve ljepši i ljepši i sve bolji i bolji i sve u svemu, najbolji i najpametniji, na ponos svojoj majci. Znam da sve ovo zvuči kao da sam se najela nekog tripa od kojeg postaješ pisac self helpa, ali meni je ova godina bila toliko prefantastična, da si mogu jedino poželjeti da mi 2009. bude na tom tragu. Jer, u ovoj godini uistinu nisam gubila vrijeme. Nisam, doduše, postala vitka, zamamna, zanosna i sve u svemu fantastična osoba, drug i rukovodilac, ali sam se zabavljala najbolje što sam znala. A budući da godinu zatvaram na isti način na koji sam je i započela, mislim da sam na dobrom tragu da svoj produljeni pubertet izživim i dogodine.
A vama koji me ovdje vjerno čitate želim puno smijeha, puno dobre zabave, dobrih tuluma, dobrih uspjeha, a neuspjesi ako moraju doć, a valjda moraju, nek barem budu smiješni. Zvat ćemo ih Miljenko.
|
- 18:50 -
Komentiraj (12) -
Printaj -
#
10.12.2008., srijeda
svi činite kao ja...
Svako toliko na blogovima/fejsu zavlada neka pomama di svi rade istu bizarnu stvar, a kak sam ja, unatoč piaru individualne konjusine koja ne jebe nikakve trendove i/pa/te/ni/niti žive sile, povodljiva ko sam vrag, evo jedne forvarduše koja lejtli kola blogovima. Zato jer ja to zaslužujem. Da.
ime:
her royal highness
nadimak:
rahatli
da saznam da me neka cura trača, ja bih:
izmislila neki novi trač o sebi, s turbo sočnim detaljima tak da ova ispadne totalno neupućena. to ak bi mi se dalo. što sumnjam. vjerojatno bih prezrivo frknula nosom i počkaljila je u prolazu.
najviše komplimenata dobila sam na račun:
apsofakinfantastične osobnosti
kad se osjećam seksi, odjenem:
kad se osjećam .... kako?
iznenadit ćete se kad vam kažem da nikada u životu nisam:
malo toga.
najbolji ljubavni savjet koji sam dobila glasi:
nisam od onih koji baš slušaju savjetovlje
posljednji put sam plakala:
prije 5 minuta kad mi se kung fu fightin mačka zarila u vrat.
mislim da je super kad muškarac:
ode po kinesku hranu i pivu. za mene, naravno.
totalno sam ovisna o:
ja sam ovisnička osobnost.
lijepo je biti u vezi, zato što:
imaš kog poslat po kinesku hranu i pivu.
znam da sam zaljubljena:
kad sam shizofrenija nego inače
outfit u kojem provodim slobodno vrijeme je:
par kapi chanela No5. not.
nikada ne izlazim iz kuće bez:
torbe i najmanje jedne vrećice koja mi ne treba.
može me instant ohladiti kod dečka:
dlakava leđa.
moja najlošija osobina:
tvrdoglavost.
na sebi najviše volim:
višak energije.
.
najčudniji trač koji sam čula o sebi:
da sam strani plaćenik, smutljivac i mutikaša.
moja najgora navika je:
gore i ranije spomenuta ovisnička osobnost.
kad je u pitanju fizički izgled:
kaj?
prijatelji me stalno zadirkuju zato što sam:
ma povremeno me draže, ali postavili su dobre rešetke pa nikome već dugo nisam ozbiljnije naudila.
nek nastavi kome se da....
|
- 22:28 -
Komentiraj (6) -
Printaj -
#
Kad smo bili klinci, snimali smo jedni drugima kompilacije. Kao, pjesme koje na neki način vezujemo uz tu osobu - ili želimo da ih ona čuje, što dođe na isto. Obično su tu bila neka žešća zaljubljivanja u điru jer smo pričali o svemu i svačemu, ali smo još imali neku golemu dozu stidljivosti pa nismo baš išli okolo mašuć sisama i pućeć usta prema objektima svoje žudnje.
Kontam evo da bih, ako je ikako moguće, sve buduće duboke i iskrene razgovore vodila kompilacijama. Ti meni fino snimiš 90 minuta pjesama po svojem izboru (može i Odjeb je lansiran), ja tebi odgovorim sličnom kompilacijom i oboje smo na profitu - em duhovno rastemo, em izbjegavamo konflikt koji nikamo ne vodi, osim izgovaranju ružnih riječi koje se više ne mogu vratiti. Eto, to bih voljela u idućoj godini - voljela bih razviti vještinu komunikacijie empetricama. Jel može to?
Evo, za vas i za današnji tužnjikavi dan One more cup of coffee.
|
- 13:10 -
Komentiraj (8) -
Printaj -
#
|
