07.03.2008., petak
za neke je ljude uvijek prerano
bilo je vruće, užasno vruće ljeto u motovunu. godina glumaca, godina skandala. godina odlične zajebancije. tog sam ljeta upoznala dvije glumice koje su za mene nekako ostale pojam glume: semku sokolović bertok i milenu dravić.
sa semkom sam trebala odraditi kratak razgovor za motovunski bilten. naime, primala je nagradu za 50 godina rada, trebala sam izjavu, dvije-tri rečenice koje bih ja začinila detaljima iz biografije, općim mjestima, nekom bezličnom pričom. trebala sam njezinih 10 minuta. ispalo je da smo na kraju sjedile više od sat i pol na terasi hotela kaštel u motovunu.
ona je željela pričati, ja sam željela slušati. kad sam završila, rekla sam prijateljici da mi je to bio možda najbolji intervju u životu. i da mi je ko psu žao što sve to nemam gdje objaviti.
prošle su dvije i pol godine od tog vrućeg motovunskog ljeta. većinu onoga što mi je tog ljeta ispričala i danas pamtim.
recimo, da se ne sjeća niti jednog filma koji je snimila. "u puli su mi napravili retrospektivu filmova. i gledam ja neki crno-bijeli kadar, neka tifusarka djevojka i mislim si, tko je to? a kad ono, ja, moj film, moj kadar", pričala je. nije čuvala isječke iz novina - odnosno, čuvala je sestrine. jer njena je pokojna sestra bila talent u familiji. bavila se sportovima, parternom gimnastikom, mačevanjem, šahom, bridžom... sviđalo mi se, užasno mi se sviđalo, što je godinama pušila i što joj nije padalo na pamet prestati. "cigarete su odlične za moje zdravlje", smijala se dok smo dijelile moju kutiju. "samo ove tvoje su mi malo prejake, sine."
pričale smo o ratu, gladi, roditeljstvu, pričale smo o životinjama koje obožava, pričale smo o djeci, o mom tada 2,5-godišnjaku i njenom odraslom sinu, pričale smo o ljubavi, o tome kako je sama zaprosila supruga, o tome kako je sve čudi - "ja i danas ne razumijem mnogo stvari i užasno bih htjela saznati. recimo, kako funkcionira patentni zatvarač... to mi je potpuni misterij" - o partnerstvu - "ne mogu shvatiti da nekog ne zanima što mu partner radi. ili da ne zna ništa o tome. pa živiš s tim čovjekom, budiš se kraj njega, dišeš s njime...", o receptu za sreću...
pričala je o tome kako priprema svoje uloge, pričala je o amidži idrizu, pričala je o kolegicama, pričala je o tome kako se prodala pod dalmatinku...
mogle smo pričati još satima - morala sam skratiti razgovor jer je sve to trebalo otići napisati.
i jučer vidim vijest: umrla.
nemam običaj žalovati s poznatima. smrt slavnih osoba dirne me kao smrt bilo koje osobe, žao mi je naravno. povremeno me pogodi besmisao tih stvari. ali da tugujem za nekim kog ne poznam - ne. ali jučer sam se stvarno rastužila. jer je semka imala uistinu jedinstven duh, duh koji bi trebalo nekako kopirati i usaditi u svakoga od nas. imala je znatiželju, imala je... dalmatinci to zovu forca, ja se doista ne mogu sjetiti pametnijeg izraza, imala je strast prema životu, imala je veselje... imala je čudesan stav prema životu, začuđen i djetinji, imala je nešto zbog čega bi čovjeku došlo da je primi, zagrli i odnese doma...
kažem, nemam potrebu plakati za smrtima poznatih, ali semkina me smrt uistinu rastužila. čak je i moj dragi, kojem ja obično prenosim što piše u novinama, jučer rekao, "da, čuo sam da je umrla." i dodao, pa dobro, nije baš bila mlada.
ali umrla je prerano. stvarno prerano. ljudi kao što je ona uvijek odlaze prerano.
|
- 09:08 -
Komentiraj (14) -
Printaj -
#
|
