28.11.2007., srijeda
skica za portret
htjela sam znati sve. htjela sam znati kako ju je ljubio, kako je izgledala, što je nosila, kako se smijala... sve.
kako uopće počnu takve stvari? kako uopće dođeš do trenutka kad stojiš u praznoj kuhinji s praznim bijelim zidovima i jednim kalendarom koji smo zaboravili okrenuti još u rujnu i sad ga gledam i razmišljam kako bi divno bilo da je i dalje rujan, jer je rujan bio s našim osmjesima, a ne s ovakvim mučnim razgovorima koji uopće nisu razgovori nego njegov pokušaj da popravi nepopravljivo.
doduše, moram se upitati zašto baš seks smatram nepopravljivim, zašto nepopravljiva nije činjenica da su naše svađe već toliko uobičajene da mirenje ne smatramo potrebnim, jer ionako ćemo sutra ponoviti istu igru natezanja i navlačenja, uvreda i svađa, izvlačenja prastarog prljavog veša, zašto činjenica da se ne razumijemo - a možda i ne volimo - nije nepopravljiva, nego je nepopravljiv taj seks, ta činjenica da je odveo u krevet neku drugu ženu, ženu bez lica, bez kose, bez struka, neku ženu koju je ljubio, grlio, upirao prste u njenu kožu koju je - dovraga reci to - jebao, vjerojatno kako mene nije već godinama. ili ikada.
i sad stojimo u toj kuhinji koja nas je vidjela i boljima, ali i gorima, u toj kuhinji u kojoj žuto svjetlo prodire i svrdla duboko u našim očima, barem mojim očima, a on stoji i skriva pogled, i premješta se s noge na nogu i govori mi gluposti koje ne želim čuti, ne želim znati da nije značilo ništa i kakva je to glupost uopće, sve nešto znači, stvari imaju značenje, mi nešto značimo u tim stvarima, ne možeš samo otpisati događaje kao beznačajne, ne želim čuti da voli mene i dođe mi da vrištim na njega, da mu kažem da laže, da je ljubav nešto drugo, da je svinja, kreten, podlac, stoka, ali ne govorim to jer mislim da je to nekako prikladno, ionako nitko od nas ne bi imao hrabrosti, odlučnosti prekinuti sve i sad ispada da je samnom prekinula ta neka nepoznata žena o kojoj ne znam ništa, a želim znati sve i razmišljam kakva je, je li mi uopće nalik, govorio je da ja uopće nisam njegov tip, da nam je valjda zato tako dobro, a uostalom ni on nije moj tip, ali ja ne mislim da nam je dobro, uopće nam nije dobro, ovo je nadomjestak za ljubav i anestezija za život, pravimo se da nam je dobro i da nam je čarobno i da se volimo jer u suprotnom moraš sve ispočetka...
...a i to ispočetka, ja volim početke, ali pitam se, ako ovo nije upalilo, što će uopće upaliti? što može uspjeti? ako čarolija može trajati tek koju godinu zašto uopće pokušavamo?
... on stoji i petlja i vrti prste i ne zna što bi rekao pa me pokušava zagrliti kao da smo i dalje u onoj fazi kad njegov zagrljaj briše sve, ali žao mi je nismo, davno već nismo, davno prije ove kuhinje, ovog svjetla koje izluđuje i te neke žene.
želim znati sve.
dopuštam mu da me grli, ali iz zagrljaja mu šapćem, reci mi sve.
pitanja u očima, nije siguran što govorim. sve, sve mi reci, sve, znat ću ako lažeš, uvijek znam kad lažeš, znam i kad uljepšavaš istinu, razumiješ li znam, želim znati kakva je, kako izgleda, želim znati kako si joj prišao, što si joj rekao, kakva joj je kosa, kako miriše, želim znati kako se ljubi, i gdje ste otišli, i je li taj seks bio smiješan i nespretan kao naš, kad smo se smijali i ljubili i kad su nam se zapetljale ruke i noge u kabini tvog malog auta...
želim znati jesi li svršio, je li ona svršila, jesi li joj radio ono s jezikom što me na početku užasno nasmijavalo, želim znati što ti je rekla, što je presudilo da je ipak pojebeš jer zaboga, ipak ne spavamo sa svakom privlačnom osobom, nije bilo dovoljno što je ona samo dobra sisa i guzica, nešto je morala reći, govorim mu sve to, a oduvijek sam se dičila pristojnošću i dobrim ukusom, a ovo ispitivanje, istraživanje, zahtijevanje da znam najsitnije detalje, da mi priča kako mu je pušila i kako ju je ševio u njenom stanu, sve mi je to neukusno, to nije način na koji ja razgovaram, to je prosto, vulgarno, odvratno, ali ne mogu si pomoći.
jebe li se bolje nego ja, pitam ga i vidim da je šokiran, stalno me ispitivao ranije, ranije, ranije ranije ranije ranije, u onom rujnu i prije rujna, zašto mi nikad ne kažeš pojebi me, pa nismo na engleskom dvoru, je li ti ona rekla pojebi me, jesi li zato to učinio?
ne, govori, ne znam zašto sam to učinio, nisam razmišljao, osjetio sam se živim. mislim sve odvratne misli, vrijeđam ga u mislima, nazivam pičkom i stokom i idiotom, ali ništa ne izgovaram, on se osjetio živim, pa svi to želimo i paradoksalno, u ovom trenutku dok slušam kako je svoj kurac gurao u neku drugu ženu i uživao, živio, disao, ja se osjećam življom nego posljednjih godina s njim, možda i življom nego ikada.
i dopuštam mu da me ljubi, dopuštam mu da mi gurne jezik u usta i ispitujem cijelo vrijeme, je li ti to radila, je li to ovako izgledalo, dopuštam mu da me uzbudi onako kako to poznata ruka može i zna, da me izludi na način koji moje tijelo posljednjih godina prepoznaje kao jedini moguć, ali ovaj put mi to nije dosadno, predvidljivo i suho, ovaj put je novo jer smo novi mi, slomljeni, razbijeni, uništeni mi, ali novi on i ja, i pristajem na sve ovaj put jer znam da je zadnji.
----
svitalo je nad gradom kada sam konačno izašla na ulicu, iskrala se iz našeg uskoro bivšeg stana i krenula... kamo? grad se presijavao pod ledom i nekako to ima smisla, taj led i ta hladnoća i moji promrzli prsti koje uzaludno pokušavam ugrijati u džepovima hlača... koja bi pjesma tu bila prikladna, pitam se i u tom trenutku pored mene skrene tramvaj uz onu užasnu škripu, uz ono jezivo struganje metala koje ti i najbolji od najboljih dana razbije na pola, presiječe, prepolovi i da, to je ta pjesma, baš prikladna pjesma za ovo jutro, ovu hladnoću i za onog čovjeka i za ovu ženu.
Ova priča nije autobiografija tako da pozdrave, želje, poruke, izraze saučešća i savjete kako da voljenom i (koliko mi je barem poznato) vjernom suprugu odrežem stanoviti organ ostavite za neko istinitije javljanje iz lala lenda
|
- 09:55 -
Komentiraj (37) -
Printaj -
#
13.11.2007., utorak
onako...
uopće mi se ne da biti velika.
ni velika ni odrasla ni pametna ni samostalna ni odgovorna ni ozbiljna ni ništa.
hoće mi se opet biti u dobu kada su divovi hodali po zemlji, a divovi su nesalomljivi i divove ne moraš tješiti jer si sad sve nabrojano u drugoj rečenici.
|
- 00:59 -
Komentiraj (30) -
Printaj -
#
02.11.2007., petak
kismet
Ima onih dana koji se dogode i nakon njih ništa više nije isto.
Dana od kojih pletemo osobne mitove. I pričamo, jer pričamo važnu priču u kojoj smo mi glavni junaci, mi siječemo glave zmajevima i spašavamo princeze ili smo princeze koje nakon godina čamljenja u nekoj zabitoj kuli konačno dočekujemo princa, osloboditelja, spasitelja. Uljepšavamo te dane, urezujemo ih u svoje osobne kalendare, mjerimo vrijeme od njih. Postoji doba prije i doba poslije tog dana. Ako smo sretni, pričamo priču o svakoj minuti tog dana, o svakoj riječi, pogledu, uzdahu, dodiru, psovki. Pričamo priču o milijardu boja za koje ni ne postoje nazivi, možda to i nisu posebne boje, možda je plava uvijek plava, svijetla ili tamna, i nema tisuću i sedam podvrsta, nego samo jednu, zaboga, plava je plava kako god okreneš, ali to je plava u tom danu, u tom jednom jedinom danu i ona nešto znači, baš kao što i tramvaj koji prolazi onuda odjednom nije samo tramvaj koji uvijek prolazi istim putem, nego je to sada kulisa, to je sada stvar koja ima značenje i pričat ćemo, govorit ćemo priču o danu u kojem je nebo bilo baš te neke plave boje i vjetar je mirisao na prve pipke zime i tramvaj je cvilio skrećući u Draškovićevu ili u bilo koju ulicu bilo kojeg grada, i slušat će nas jer se takve priče slušaju, svi ih slušamo u nadi da će jednom, kada i mi doživimo jedan takav dan, netko slušati nas.
A mene fascinira onaj dan prije. Ne bilo koji dan prije, nego DanPrije, onaj dan kada je plava bila plava, i tramvaj je bio tramvaj, i Draškovićeva je bila samo jedna u nizu prljavih gradskih ulica po kojima vjetar nabacuje lišće kao da s njime igra neki čudnovati ulični fliper, i ona žena koja prodaje cvijeće je samo žena koja stoji na tom mjestu dan za danom i prodaje cvijeće na tom mjestu dan za danom i čije lice ne pamtimo kad prođemo kraj nje, jer je to DanPrije, dan u kojem se ništa važno ni sudbinski nije dogodilo, jednostavno dan, dan koji dođe i prođe, i kojeg bismo se teško uopće prisjetili da nije bilo DanaPoslije, a kad se pojavi dan poslije, cijeli se kalendar, svi se naši zemaljski dani nekako preslože prema njemu, on ispadne iz kalendara kao što ispadaju kovanice iz poderana džepa i povuče za sobom sve ostale dane, složi nekakvu nisku i odjednom sve što slijedi kasnije dobiva drugačiji miris, gotovo da možeš opipati vrijeme koje te grli i privija uza sebe, tvoj osobni mit, priča u kojoj si ti junak, vitez, mač koji siječe zmajevu glavu i princeza koja je dočekala spasenje, sve u jednom.
Zamisli, ustaješ ujutro i pereš zube i spremaš doručak i pokušavaš pronaći čarape i kupuješ novine i juriš na autobus da ne zakasniš i čitaš novine ili čitaš novine nekome preko ramena, a taj netko te strijelja pogledom ili se mrgodi i namješta, a ti si misliš kako je sebičan, zašto bi uopće itko sakrivao novine, i je li uopće pristojno zuriti nekome preko ramena, i stižeš na posao taman da sukneš prvu kavu, i smješkaš se konobaru i odrađuješ svojih osam sati, zamarajući se tablicama i porukama i pozivima i ponavljaš isti ritual povratka kući, čitajući večernje izdanje nekome preko ramena, sve do povratka kući, večere i muvanja po stanu, što radiš svaki dan i više uopće nisi ni svjestan milijuna navika koje čine jedan dan, svaki dan, zašto bi ih uopće i pamtio kad tvoje tijelo radi na automatskom pilotu i prolazi sve tvoje dnevne rituale bez zastajkivanja, kao dobra služavka koja čini sve da ti ugodi. I govorimo sebi kako volimo tu svoju rutinu, kako je ona dobra, čini dobro našem zdravlju, nema stresa, mir i nirvana, i sve je gotovo savršeno, mirno i polako teče u nekom usporenom filmu u kojima nema kadrova koji strše i nema akcijskih scena, a onda se dogodi nešto, bilo što, nešto, neki običan događaj koji ti potjera krv po žilama i odjednom sve dobiva smisao, i ustajanje i konobar i kava i posao i virenje preko ramena.
Radiš nešto tisuću puta, ponavljaš kao da iščitavaš neku dobro poznatu priču, a onda se dogodi nešto što to zauvijek promijeni i ti nekako u one sinapse, neurone, štoli, upišeš dan kad si to nešto radio posljednji puta i upamtiš svaki detalj i odjednom je stara navika postala važna, toliko važna da ti tjera suze na oči, ta glupa navika, kao da ti sada netko otme prvu jutarnju kavu, nema je, ukinuto, oduzeto, ne postoji, što bi onda, što bi radio tih 15 minuta ujutro i bi li jutro bilo drugačije nego ranije?
Zamisli da te netko, nešto natjera da daš neki naziv svojim nedjeljnim poslijepodnevima, da im daš smisao, misao, bilo što, bi li onda nedjeljna poslijepodneva bila drugačija ili bi bila ista, bi li zauvijek jednako gledao izležavanje ispred televizora ili bi te nešto natjeralo da promijeniš rakurs?
Zanima me, taj DanPrije, dan prije nego se sve promijeni, a bilo bi dobro, stvarno bi bilo dobro, da bar taj DanPrije donese neku najavu, da vjetar puhne drugačije, da se oblaci razmjeste na nov način, da se dogodi nešto, bilo što, neki znak, mi ljudi stvarno patimo na znakove, neko upozorenje da ti kaže, da ti najavi, da te podsjeti da sutra zapamtiš svaku stvar, svaki pokret, svaki dodir, svaki osmijeh, svako rame preko kojeg se naviruješ, baš sve što možeš upamtiti, jer sutra je dan koji ti preokreće svijet tako da, kada jednom budeš pričao tu priču, ispričaš svaki detalj i kažeš da si, čim si se probudio, znao da je to dan kada ćeš, barem na kratko, vjerovati da je sve moguće, da postoji smjer i putokaz i sudbina.
|
- 22:05 -
Komentiraj (18) -
Printaj -
#
|