Svake subote vješa crvenu radnu manduru na balkon. Gledam tu manduru na balkonu, gledam nju kako puši na balkonu, kako krši ruke i tupo gleda... u ništa. Ili u pod.
Ponekad je sretnem u našem malom dućanu. Stoji ispred mene na blagajni, ovdje se svi poznaju, samo sam ja stranac, dođoš iz velikog grada.
- Kako je?, ćaska s njom blagajnica.
- A eto..., mrmlja gledajući u pod. Premeće sitniš po grubim dlanovima.
Blagajnica ima smješak na licu, ali daleko je to od neke sreće. To je nešto tužno, gorko, usamljeno.
Pogleda je onako, kao da dijele neku zajedničku tajnu. Urotnički.
- Ma bit će... nekako, kaže ona.
Tri pive u vrećici. Pola bijelog kruha. Kolumbo. Ma bit će... nekako, odzvanja mi u ušima dok plaćam svoj bijeli Marlboro, integralni crni i jogurt.
Njezin On sjedi na prozoru dućana i ispija pivu. Trojica su, neobrijani, podvinutih rukava, glasni, prosti. Smiju se, rokću od smijeha.
Ona ulazi u njihov svijet nevidljivo, kao da zrak struji između njih. Predaje mu kusur i pive.
- Dođi na večeru.
Ne čujem je, vidim da joj se usne pomiču. On rokće, vjerojatno je nije čuo.
Zamišljam kakva je bila kao mlada.
Vjerojatno nije bila neka ljepotica. Ali bila je sitna, a nekoć je imala i lijepe, baš lijepe zelene oči. A on je vjerojatno bio baraba. Možda su se zaljubili. Možda nisu. Možda je ostala trudna. Ne, zaljubili su se, zaključujem.
Zaljubili su se i vjenčali, mladi. Vjerojatno protiv volje roditelja.
- Bit će nekako, obećao joj je. Snaći ćemo se. Doći će i novac. Bit će nekako, vjerojatno si je ponavljala do u beskraj. Vjerojatno si je to govorila kad je prvi put došao pijan.
I kad ju je prvi put udario. I kad ju je prvi put izvrijeđao. I kad je prvi put shvatila da je to to, njen život. U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Od sada, za vijeke vijekova, amen.
Svake nedjelje s njenog balkona visi crvena mandura.
Svakog poslijepodneva njen muž pije ispred dućana.
Gotovo je svakog dana srećem kako nevidljiva, tiha, povijena i pogleda uprtog u pod, hoda mojom ulicom.
Noćas nisam mogla spavati. Izašla sam u šetnju i vidjela je na balkonu. Stajala je ondje, tiha kao i uvijek. Gledala sam je iza ugla, moleći se da ugledam barem jednu suzu. Nešto. Bar jednu jedinu suzu, onu suzu koja ti govori da si živ.
Zlatka i ja stojimo na mom balkonu.
Ona prolazi. Zlatka ima svojih 60, njena se unučica igra s mojim sinom.
Pokažem glavom prema Njoj.
- Znate je?
Naravno da je zna, Zlatka poznaje svakoga.
- Je, daj si ti pogleč kak je propala. Bi joj ikad rekla da ima 38?
Ne, ne bih.
Rekla bih da ima milijun.
Milijun i sto.
Sto milijuna milijuna.
Bio je posljednji dan 1994. Tramvaj broj 14. Ona je sjedila, vraćala se s posla, nekih 9 navečer. Nosila je vrećice, špeceraj u rukama. I plakala. Vidjela sam njen odraz u staklu tramvaja, sjedila je odmah ispred mene, i plakala je tiho, bez ijednog jecaja, bez da su joj trznula ramena, bez ijedne riječi. Samo se se suze slijevale niz obraze i kapale na ovratnik njenog kaputa. Ne znam tko je bila ta sredovječna žena koja je plakala na silvestarsku noć te godine. Ne znam ni zašto. Nisam skupila hrabrosti pitati je, utješiti, zagrliti. Ili je odvesti u prvi otvoreni bircuz, najsumnjiviju moguću krčmu i napiti. Znam samo da mi, kad pomislim na tugu, ta 14-ica dolazi pred oči. Uvijek.
|
